povratak odlikaša
U ritmu petice
Blog
ponedjeljak, veljača 20, 2012

Ovih sam dana ponovo gledao trilogiju Matrixa. U prvom dijelu je sve jasno: postoji Matrica računalno generirane i simulirane stvarnosti u koju su ukopčani ljudski umovi dok u pravoj stvarnosti služe kao izvori energije strojevima, odnosno umjetnoj inteligenciji koja je preuzela vlast nad ljudima. Ne znam je li prije u filmovima i književnim djelima postojala ideja virtualne i paralelne stvarnosti ali nakon Matrixa posebno su me dojmili filmovi Egzistenz, The Inception i Mr. Nobody. Onoga čega se bojim jest da ta ideja i nije daleko od moguće realizacije. Ljudi su danas sve više ukopčani na Internet, imaju svoju virtualne profile, aliase, nickove, sasvim druge identitete u računalnom svijetu. Igraju igrice, chataju, pišu a bogtepitaj tko stoji iza žice. U nekoj doglednoj budućnosti vjerojatno će se to izroditi u neku 3D virtualnu stvarnost, komercijalno isplativu, u kojoj će projekcija svijesti na virtualnu osobnost biti još stvarnija. Ili je pak moguć razvoj u smjeru koji je predstavljen u filmu „Surogati“ gdje su vjerne kopije ljudi, u stvari roboti, upravljani u pravoj stvarnosti daljinski iz sobe u kojoj se nalazi prava osoba. Ta osoba preko elektroničkih senzora doživljava sve što doživljava i elektronska kopija te osobe, njezin alias, ali za razliku od virtualne stvarnosti ovaj alias se kreće u fizičkom svijetu. To dotle ide da stvarna osoba gubi pojam o svom pravom identitetu te više ne zna je li polupokretni debeli krmak prikopčan na žice u dnevnoj sobi, ili latino zavodnik u nekom skupom hotelu.

Mistika ili fikcija, ali zamislimo doista da se svijest toliko projicira u virtualnu osobnost u nekom budućem 3D Internetu da ista ta osobnost oživi i počne autonomno funkcionirati. Razvoj događaja je dvojak -  da ta projekcija svojim oživljavanjem ubije izvornu svijest, ili da se izvorna osobnost toliko umanji da fizičko tijelo služi samo kao izvor energije za virtualnu osobnost. A moguće je da ukoliko taj virtualni medij bude imao neki zajednički izvor energije u fizičkom svijetu te fizička tijela više ne budu potrebna? Ovo što pišem više je nalik SF –u nego uvodu onom što želim reći. Bez obzira na SF predložak pretpostavljam da će uvijek biti potreban neki izvor energije iz onog višeg, „realnijeg“ svijeta.

Sad kad se uveo u igru i gradaciju stvarnosti, pitam se što ako je ova naša stvarnost samo niži spektar neke više stvarnosti i ako su naše osobnosti avatari ili aliasi nekih tamo igrača? Živimo li u matrici?

Religije nam o tome govore od kad je ljudi. Ideja o nadilaženju ove stvarnosti pojavila se još kod neandertalaca, ideja o transcendentnom svijetu postoji od kada se u čovjeku pojavila mogućnost apstraktnog mišljenja. I svaki čovjek, bez obzira bio religiozan ili ne, kad dođu životne krize pita se o smislu postojanja. To je naročito znakovito kod starijih ljudi koji se Boga sjete kad im smrt zakuca na vrata. Moj pokojni djed je znao reći za bakice koje idu na misu: „Pod mlade dane kurvice, pod stare dane svetice“. Na žalost je to tako, ljudi se okreću drugoj strani kad zagusti u životu.

I sam taj pokazatelj da nešto ne ide kako treba u životu, da ne ide po našoj volji i predstavi govori o suštinskom nedostatku ovoga svijeta kojeg je Buda sažeo kroz konstataciju „Patnja postoji“ Patnja je odraz  susreta svijesti s ustrojstvom ovoga svijeta. Postoje ljudi koji ne pate?  Kojima sve ide po planu? Postoje, naravno, ali smrt je ista za sve, smrt je taj „final touch“ patnje i naravi ovoga svijeta.

Postoji li izlaz i lijek za tu boleštinu? Dakako da postoji, pa religije ga nude, svaka u svom izlogu. No, jesu li svi proizvodi jednako vrijedni, i je li možda i to dio igre? U Matrixu dolazi Spasitelj, i religije ih imaju, naročito ove zapadne. Na istoku je ponuda malo veća, tamo Spasitelji dolaze kako se koji igrač iskopča iz Matrice. No u Matrixu 2 je skrenuta pozornost da je i taj Neo  - Spasitelj dio igre, i da je njegova uloga dio plana. Zanimljivo, i Isus je često skretao pozornost na neminovnost njegovog poslanja riječima da je pisano tako, da tako treba biti i u tom stilu, kao da je bio kod  Arhitekta koji ga je upoznao s Planom. Ali Arhitekt je u Matrici svijest suprotna ljudskoj, umjetna inteligencija. I Spasitelj se nalazi u jednoj poziciji u kojoj ne zna što će, zbunjen je. Kako se uopće može pobijediti Matrica, ako je i samo njegovo postojanje isplanirano, svaki potez, bio loš ili dobar, dio je igre, u kojoj jedino Arhitekt čini mi se uživa i unapređuje svoj uradak, svoju virtualnu stvarnost. Da ne analiziram dalje sada film, vraćam se na ovu našu matricu pitanjem kako možemo znati što je pravi izbor, kako odabrati i naposljetku možemo li snositi odgovornost za ono što smo odabrali? Iz pozicije aliasa ili avatara nekog višeg igrača, neke više naše svijesti, usudio bih se reći da nismo za ništa odgovorni jer sve naše pogreške dio su stvarnosti u kojoj se nalazimo. Kad smo već stavljeni ovdje možemo li gore odabrati kad je svaki izbor loš izbor? Kao u šahu gdje postoji Zugzwang kada je najbolje ništa ne odabrati, ne povući niti jedan potez. No priroda igre je takva da moraš povući potez i svejedno gubiš. Gubiš jednostavno jer si prihvatio igru u kojoj je protivnik bolji igrač.

Koju god istinu prihvatili, u čiju god igru ušli, gubimo definitivno. Religijski izlog je šaren, još je šareniji izlog spasitelja …

Zanimljiva mi je jedna ideja, opet jedna analogija sa svijetom igara, računala i virtualne stvarnosti. U onom zamišljenom budućem 3D Internetu u projicirani svijet ćemo ulaziti dobrovoljno, više ili manje, a samim ulaskom naša projicirana svijest, ograničena virtualnim avatarom, dobiva i svog neprijatelja! Koga? Pa cijeli medij postaje neprijatelj jer smo ušli u jedan ograničeni alias koji je definiran ustrojstvom svijeta u kojem se nalazi, i ne samo da je alias ograničen, ograničuje se i izvorna svijest u trenutku kada joj je pozornost u virtualnom svijetu. Baš poput snova! Ali kad se čovjek probudi u snu, i kada počne budan sanjati, tada san postaje igra a pravila medija u kojem se svijest nalazi postaju izazov. Surfanje po tim pravilima je surfanje po vlastitoj svijesti jer su od iste građeni. Samim postojanjem, samim prenašanjem svijesti u neki virtualni medij, gradimo isti taj medij i svako ograničenje koje vidimo u „igri“ projekcija je ograničenja vlastite svijesti.

U Matrixu 3 Agent Smith je negativ glavnog junaka, ako je potonji Spasitelj, Smith je sam Sotona. Neo shvaća da je izlazak iz situacije „sjedinjenje“ sa suprotnošću i pobjeda iznutra: ubijajući sebe u Matrici ubija i svog neprijatelja. Preneseno na ovaj svijet, nadilaženjem sebe, simboličkim samoubojstvom nadilazimo i našeg neprijatelja, ovaj svijet i njegova pravila. Postoji li ona trajna pobjeda prije situacije „Game over“ za sada ne znam. Niti u konačnici zašto sam uopće prihvatio igru.

Umjesto kraja citiram završni dijalog iz filma „Mr. Nobody“

 

„Ne možete biti i na jednom i na drugom mjestu u isto vrijeme.“

„Želite li reći da moramo izabrati?“

„Od svih tih života... Koji je...Koji je onaj pravi?“

„Svaki od ovih života je pravi. Svaki put je ispravan put.“

Sve je moglo biti bilo što drugo. A imalo bi upravo jednako značenje. - Tennessee Williams.

Premlad si da bi to znao.“

„Ne možete biti mrtvi i još uvijek biti ovdje. Ne možete ne postojati. Postoji li život nakon smrti?“

„Poslije smrti? Kako možeš biti tako siguran da čak i ti postojiš? Ti ne postojiš. A niti ja. Živimo jedino u mašti devetogodišnjeg djeteta.  Zamislilo nas je devetogodišnje dijete suočeno sa nemogućim izborom.  U šahu, to se zove Zugzwang. Kada je jedini mogući potez ne povući niti jedan potez. Dođi i vidi. To je more. Dijete to rastavlja na dijelove. Nije mu više potrebno. Prije, bilo je nesposobno odabrati, jer nije znalo što će se dogoditi. Sad, kada zna što će se zbiti, ne može odabrati.“

borajski @ 13:00 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare