povratak odlikaša
U ritmu petice
Blog
nedjelja, listopad 7, 2007



Venero moja,
 
ja sam još uvijek pun snage, žudnje, energije i volje da ti se cijeli dan, cijelim svojim bićem, cijelom svojom planetom da te zaštitim i obgrlim, slatka Venero. Želim da nikad ne osjetis da ti nedostaje moja ljubav jer ona je u Bogu, za tebe je predviđena i s tobom se oplemenjuje. Da nije te ljubavi i strasti, ni mene ne bi bilo, njome sam vezan s Bogom, njome sam u tebi. A to što ponekad osjećamo maglu oko sebe, što osjećamo da nedostajemo jedno drugom, to je stvar naše ljudske želje da bi bilo onako kako mi želimo. Ta ipak su nebeska tijela obukla zemaljsko ruho. Zar ne Venero?
Gore na nebu, mi smo djeca Božja, Njegove smo iskrice, a ovdje smo da učimo sijati jedno drugome, i to najviše u mraku kojeg nam tvore oni koji Ljubav ne ljube i od nje bježe. No, ne krivim druge samo, ponekad eho prošlosti me ometa da čujem glas neba u sebi, da čujem kome pripadam. Ta buka nagriza samo moje zemaljsko ruho, i da sada nestane, da sada ostanem gol kroz smrt, ostalo bi samo ono Marsovo kojim ljubi svoju Veneru da Jedno u Bogu budu. Jer to ja jesam, jer to ti jesi, stvoreni smo u raju, tamo pripadamo.
O, kako te ljubim moja Venero. Gledam te sa svoje putanje, ti si voljena moja bliža Suncu, našem Ocu i ti mi šalješ tu toplinu da bih čuvao svu sunčevu djecu od nasrtaja iz dubina hladnog svemira. Ti mi daješ i svijetlo, Božjim svijetlom me obasjavaš. Venero moja, gledam te kako te ljubi Sunce....
Nitko ti neće nauditi, nitko tvoju nježnost ugroziti dok ja sam tu, jer to je meni Sunce dalo-da budem borac, ratnik, duhovni vojnik...
Ljubim te Zvijezdo najdraža, i u tijelu ljudskom gledam te sa Zemlje dok jutrom sijaš, dok sve se budi, dok se ja budim ti si prva koju ugledam. Ti budna mene dočekuješ dok dolazim iz tmine, iz svojih pohoda sa vojskom nebeskom. Ljubiš me prvim zrakama, sa istoka pozdrave nosiš.
Ljubavi, voljena moja, žudim za danom kada ćemo zajedno biti u Onome tko nas posla, u Suncu iz kog potekosmo. Kada ćemo Jedno biti: do tada Otac nam dade da u tijelima ljudskim se ljubimo i stapamo u Jedno, te kroz slavu Vrhunca gledamo Veliko svijetlo, Zlato u koje uranjamo u blaženstvu Predanja jednog drugom. Dao nam je da se zbližimo i da se sjedinimo tamo gdje smo Mu najbliži, na našim finim tijelima mi već jesmo Svijetlo, mi već dišemo jedan zrak, jednim udisajem. I kako se zbližujemo, bliži se i dan susreta konačnog Sjedinjenja, po Svemu i u Svemu.
Često maštam i žudim, preslikavam ono što se događa sa višim tijelima i na zemaljsku razinu, preslikavam nebesku igru Venere i Marsa, njihovog sklada kada legnu jedno na drugo, i na ovu ravan. Maštam da vodimo ljubav kao ljudi, u tijelima ljudskim, u tijelima prolaznim. I drhtim pri pomisli na to, nestrpljiv sam, kao žedan vodu čekam dan kada ćemo se poljubiti i zagrliti, Venero moja. To će biti dan nebeskog Pira, kada će sve zvijezde proslavljati dan našeg Zagrljaja. Čovjek sam, zarobljen u tijelu smrtnom, draga moja Venero, a znaš kakav je Mars tvoj, pun energije i želje. I želio bih razderati meso i krv proliti da izađem iz ove odore i dođem k tebi.
Dojurio bih kano ratnik, drevni grčki ratnik, svojoj dragoj koja ga čeka. Razgrnuo bih ti tuniku, skinuo oklope svoje, i na trijemu ispod zrele vinove loze, s pogledom na more, te imao i ljubio pod žarkim Suncem našim. I dok bi nam znoj obljevao gola tijela, tvoje grudi nabrekle bi pozdravljale svemir, moje mišice napete zahvaljivale, a obostrani uzdasi i vrisak slijevao bi se niz pučinu mora.
Vodili bismo ljubav na kamenu, držao bih te čvrsto, muško, stojeći na sebi, samo bi se nogama zagrlila oko struka a rukama bi milovala i grebala moje napete grudi, i mišiće na leđima bi išarala svojim noktima.
Mokri od znoja, prožeti Blaženstvom, legli bi na kamen, i pogledali Sunce, zajedno, pogledali jedno drugo, Venero moja....
 
Voli te Mars tvoj
 
borajski @ 18:07 |Komentiraj | Komentari: 9 | Prikaži komentare