povratak odlikaša
U ritmu petice
Blog
četvrtak, rujan 11, 2008

Instant boys and instant girls, baš mi u uhu zvoni ona pjesma i onaj ritam Pet Shop Boysa koji su pjevali o dečkima i curama iz socijalno različitih kvartova Londona, Baš bi ovaj refren pasao umjeto njihovog: Eastend girls and westend boys.

Instant kava, instant sokovi, instant hrana, instant rješenja....pa instant seks, pa instant ljubav. Svi bi sve na brzinu, sad i odmah, postali smo instant civilizacija. Još kad ubacim u igru i internet, eto definicije našeg doba: internet instant društvo. Zašto sam to povezao?

Internet je postao jednim svojim aspektom i sinonim za virtualnu stvarnost u kojoj ljudi žive ono što nisu, u riellajfu, kako moderni mađaroni i pomodni beskičmenjaci govore za stvarni život koji je samo niz ivenata. Jebo ja ivente, skedjuele, rillajfe, i ostale šitove kojima govore oni koji nemaju svoj ja. Jebo ja engleski jezik, englesku kulturu, englesku naciju....Gadi mi se kraljica, ona fufa Di, kiše, magla i sva ostala sranja anglosaksonskog podneblja. No, dobro, prsti su mi odletili po tipkovnici ispuštajući čemer duše.

Dakle, vratimo se nazaj malo. Internet je sinonim za virtualnu stvarnost u kojoj ljudi žive ono što nisu, to sam već rekao, u kojoj balavi prištavi pubertetlija postaje vrhunski jebač, poznavatelj sporta i svega važnoga u životu, u kojoj frustrirane dame i gospoda kroz svoje izričaje vabe jedno drugo, maštaju o avanturama, pišu o njima. A oni nemaju muda reći svojoj ženi da idu na tekmu s dečkima, a one nemaju petlje nazvati muriju da ih muž mlati. Ima na inernetu svega i svačega, i dobroga i zloga, ali ovaj put pišem o negativnosti skrivanja iza zaslona monitora i adsl žice. Budući da pišem dosta o duhovnosti i praktičnoj primjeni iste u životu mogu primjetiti da je internet i jazbina za promociju likova poput Karadžića koji uspješno prodaju maglu. Tek se u stvarnom životu vidi tko se krije iza maski internetskih profila.

Sva ta rulja ima svoj svijet, fensišmensi spike kroz stvarni život, maštanje o nečemu što nisu. Nit po nit plete se mreža izvan Mreže, stvara se instant civilizacija koja bi sve htjela jednim klikom, svo ono blještavilo o kojem pričaju, svu onu duhovnost, svu onu ljubav, sve one fine stvari, sve ono o čemu pišu po portalima, forumima, newsima, blogovima....i ostalim vidom internetskog života. A što je još najgore, sve bi to htjeli od drugoga, od čovjeka koji pred takvim osobama mora igrati predstavu, scenu. Instant ljudi svijet oko sebe gledaju kao pozornicu svoje zabave gdje svatko dotičnoj osobi mora udovoljiti po svim aspektima, a potonja ne pruža ništa za uzvrat. I onda se sve vrti u začaranom krugu, frsutracije rastu, skrivaju se na internetu, u društvu nešto kenjare i to je put u propast ove zapadne civilizacije.

Cijelu tu scenu podgrijavaju i svojojm energijom hrane napose mediji. Novinari su postali gladni velikih priča, uspjeha, senzacija, krvi i mesa, skandala i scena. Kao da ne znaju o čemu bi pisali. Poneki i ne znaju, jer kad pogledaš pismenost i intelektualizam nekih novinara pitam se jesu li prošli osnovnu školu.

Na svo ovo laprdanje ponukala me je sinoćnja utakmica. Kako ja na svaki događaj gledam malo više ispod površine, kako je on utjecao na mene, kako se društvo mijenjalo, tako sam bio inspiriran za ovaj tekst.

Priča o uspjesima naše repke je svima poznata. Dok smo igrali i pobjeđivali svi su trčali na stadione. Bilo je tu šminkera i šminkerica koji niti pravila nogometa ne znaju. Ali sad je 'in' i 'cool', jelte,  kockasti dres pa red je da čovjek bude viđen na tribinama. Plod je to  instant civilizacije i novinara koji napuhavaju sve do čega stignu(kao u onom crtiću „Surogat“, Oskarom nagrađenog). Po internetu su svi preko noći postali nogometni znalci, navijači, to su se slike lijepile po stranicama s tekmi.

A kad kola krenu nizbrdo, kad voljeni tim za  kojeg su se par minuta prije kleli da bi u boj pošli, da su za dom spremni, počne gubiti, tribine se prazne, jebe se majka igračima, treneru, Bogu, svima. Uvijek vjerni sjever navija a ostatak stadiona šuti, kao pokisle pičke, nisu dobili svoju predstavu i odlaze svojim tatama i mamama, muževima, i ženama, u svoj mali svijet, u svoj mišinjak. Sve je dobro dok ide, a kad loše pođe, tko vas jebe gubitnici. To je slika hrvatskog navijača jučer nakon 60. minute. To je slika hrvatskog društva nakon rata koje više nema vjere niti nade, žrtve i elana da prvo mijenja sebe pa onda svijet oko sebe. To je u stvari slika zapada koji ulazi u nas sve više.

Jučer, nas trojica navijamo a oko nas 500 ljudi šuti, pa opet neka druga trojka navija, pa 500 ljudi šuti, i svi nas gledaju kao idiote, kao debile, kao što mnogi danas gledaju žrtvu hrvatskih vojnika koji su pali tijekom rata. Jadno i bijedno!

Jučerašnji pokus u Švicarskoj je pokazao da mi jesmo već u crnoj rupi, i da sve ide lagano u jedan krasni kurac. Cijelo društvo ide u Recycle Bin gdje za onima koji popuše priču Velikog brata ne treba žaliti uopće. Glavu gore, ne postoji Veliki brat, ne postoje nominacije, nitko vas nikud neće izbaciti, ne trošite instant proizvode.

borajski @ 09:03 |Komentiraj | Komentari: 19 | Prikaži komentare