povratak odlikaša
U ritmu petice
Blog
ponedjeljak, travanj 2, 2007

Dress code je anglizam koji opisuje skup pravila oblačenja u određenim prigodama. Primjerice postoje pravila oblačenja u poslovnom svijetu gdje su odijela i kravata obvezni za muškarce, a kostimi za žene. Ta pravila oblačenja su u stvari nepisani opis uniformi za određenu prigodu. U psihologiji je poznato da određeni tip uniforme odgovara i određenim atributima koji prate tu uniformu. Svi ti atributi ostavljaju u svijesti čovjeka pečat ili utisak, dojam kojeg ta odjeća simbolizira. Svaki komad odjeće može kod osobe ostaviti određeni utisak te se ne može strogo podijeliti i sistematizirati kako psiha djeluje na pojedini komad odjeće. No, postoje neke opće prihvaćene konotacije kojeg preko mehanizama kolektivne svijesti pojedini komadi odjeće ostavljaju u psihi. Sklonost uniformama je vrlo rašireni oblik fetišizma. Najčešći su predmet mračnih želja uniforme policije i vatrogasaca kod žena, i medicinskih sestara i učiteljica kod muškaraca.

Ovo je bio mali uvod u fetišizam odjeće, a kasnije ću nastaviti pisati o tome detaljnije. Sada bih se želio osvrnuti na nešto što sam vidio na jednom religijskom skupu.

Ovaj članak sam počeo osvrtom na dress code. Pravila oblačenja postoje i kad osoba ide u crkvu, ili bilo koju bogomolju. U katoličkim crkvama žene ne bi smjele ulaziti golih ramena i u kratkim hlačama, muškarci isto. Poznato vam je kako je postojala ideja da se na otoku Krku uvede čedna zona gdje u starom dijelu grada turisti ne bi smjeli šetati u kupaćoj odori. To prije svega jer se tamo nalaze sakralni objekti. Ne bih sad ulazio u pitanje boje li se možda svećenici reakcija svojih slabih tijela kad ugledaju mlado djevojče il' ned'o Bog momčića u poluobnaženom izdanju.

Dakle, u crkvu se dolazi primjereno obučen, u odjeći koja nema nikakvih atributa fetiša, odjeća koja skriva, a ne pokazuje, ili da raspiruje maštu što se nalazi ispod nje.

U subotu sam bio na jednom bogosluženju u jednoj zajednici reformiranih crkvi. Budući da sam katolik, išao sam tamo „turistički“, da vidim običaje i služenja te zajednice koje je btw., mnogo rigidnija od katoličke sredine.

Ovdje ću iznijeti samo ono što sam zapazio, između ostalog, a što se tiče gore naslova.

Dok se narod okupljao i sjedao na svoja mjesta opazih ostavljene stvari, torbicu i vrećice jedne starije dame, lijepo zbigecane. Nije mi upala torbica u oko, nisam došao krasti, nego vrećica. A vrećica je reklamna, slovenskog proizvođača donjeg rublja Lisca. I to ne bilo kakvog donjeg rublja, nego rublja kojeg si muškarci samo zamisliti mogu pod svojim prstima. To je fino, decentno, erotikom nabijeno i seksipilom dizajnirano rublje. Rekoh sebi, svaka čast gospođo, imate istančan ukus. Ali, brate mili! Zar takvo rublje ne nose dame kojima crkva služi samo za vjenčanja, dame koje dišu život punim plućima i svjesne su svoje ljepote i svih atributa koje im Bog dade. A to rublje im dođe kao točka na i, kao višnja na šlagu, kao sredstvo kojim će usrećiti svog čovjeka a sebi podariti lakoću i slobodu kolanja energija u sebi.

No, očito je to izuzetak u takvoj sredini.

Prevarih se...jer, ne malo zatim, prođe djevojka u crnim mrežastim čarapama, haljine tik iznad koljena, sjedne do svoje frendice koju nisam zamijetio do tada, a koja je bila u crvenoj tijesnoj kožnoj jakni. Bravo cure! Ostah bez riječi na ovaj defile erotične mode.

No to ne bijaše sve! Kad sam se okrenuo iza mene je stajala mlada majka utegnuta u kostim da je sve pucalo na njoj, haljina uska, tik iznad koljena, i čarape s uzorkom, crne sjajne. Uzorak, cvjetni, nalik na brljšan koji se penje po nozi, iza, na mjestu gdje obično bude nit čarape koje su tako omiljene među ljubiteljima najlonki. I kruna na sve, visoke potpetice, cipele s kožnim remenom oko zgloba. Nemam riječi jednostavno. Ostale mi samo ideje kako sretni muškarci svojim damama kupuju takvo nešto za  male kućne igrice. Ali, gospodo, te igrice se igraju dok smo sami, u intimi kreveta, ne iznosimo ih među ljude. Nije problem izaći obučen u decentnu erotiku van među ljude, znaju se norme ponašanja, nego u crkvu gdje se ne bi smjelo pokazivati atribute Bogom dane da ne razbude „pokvarenu maštu i prljave strasti“. Jer, osim uzbuđujećeg učinka na svoje bližnje koji se od erotike kriju k'o što zmija krije svoje noge, ovakva odjeća pokazuje da osoba koja ju nosi itekako ide u korak sa svojim putenim energijama. Drugim riječima, ta žena je svjesna svog tijela, oblika, čari, i energija koje posjeduje, svjesna je života u sebi i želi ga simbolički pokazati. Kod mnogih ta simbolika budi vraga, a kod rijetkih stvara ushit i zadovoljstvo što jedna od naših bližnjih kroči stazama suptilnih energija svog tijela, što spoznaje svu ljepotu i zanos u sebi kojeg zna pokazati. Usudio bih se reći da pokazuje Božanski sklad i ljepotu koju zna pokazati i kroz odjeću. Ali to nikako ne ide sa strogim regulama glede tjelesnosti što ih propisuju kršćanske zajednice. Pitam se, bore li se takve osobe sa sobom, imaju li kočnice u svom životu glede spolnosti koje im priječe potpuno opuštanje, a svoju slobodu žele nesvjesno pokazati kroz izbor takve odjeće. Mogu li eros i agape biti zajedno?

 

 

 

borajski @ 14:33 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare