povratak odlikaša
U ritmu petice
Blog
četvrtak, lipanj 14, 2007

"Bijeli dominikanac" - spoj mistike i književnosti, knjiga koja me je fascinirala na prvo čitanje. Slučajno došavši do nje oduševio sam se tako da sam se pobrinuo da je kupim i imam primjerak 'za po doma', odnosno za čitanje kad kod želim. A čitao sam je više puta. Da ne duljim, prenijet ću što izdavač kaže o knjizi:

U romanu Bijeli dominikanac (1921.) Gustav Meyrink - koji je bio vrlo dobro upućen u europske i azijske kultove i tajna učenja - upoznaje čitatelja s misterijima taoizma i magijom Ši-Kiaija ili “oslobođenja truplom i mačem”. Knjiga živo predočuje čudnovate rituale i strahotu demonskih upada u svijet svakodnevnice, no to su samo neki od aspekata životne staze koja glavnoga junaka, Christophera Taubenschlaga, vodi do oslobođenja. Pored brojnih ezoterijskih motiva, roman je u velikoj mjeri prožet duhom kršćanskih evanđelja, a pun je i referenci na Hamleta, najpoznatiju Shakespeareovu dramu, te na priče klasične starine.
Bijeli dominikanac, remek-djelo majstora nadrealne književnosti, prva je njegova knjiga u cijelosti prevedena na hrvatski jezik!

Više o autoru i knjizi pogledajte na linku(nije reklama, btw.):

http://www.disput.hr/naziv_detaljnije.php?id=52

Ono što je mene zaintrigiralo su slijedeći citati, a poslije njih moje viđenje onoga što je "pjesnik htio reći":

"...Što se mene tiče, kao zadnja grana našeg stabla naslijedio sam stanice svojih predaka: prenosile su se iz naraštaja u naraštaj da bi na kraju završile u men...Tu je riječ o astralnom prelaženju `stanica` iz jednog tijela u drugo i čovjek utiskuje pečat vlastitog bića u ono što voli…Da nije tebe, Christophere, morao bih se vraćati sve dok `proviđenje`-ako je to prava riječ-ne bi i meni dalo sposobnost koju ti imaš, naime, da budem krošnja a ne grana.

U trenu moje smrti, sine moj, naslijedit ćeš zadnje stanice mog obličja koje nisam mogao dovesti do savršenstva, i na tebi će biti da ih alkemiziraš i produhoviš, a s njima i cijelo naše stablo…Svi mi stari smo se ženili, ali nismo bili u `braku`, ti se nisi oženio, ali si jedini u kome je `brak` sklopljen; stoga si postao hladnim, a mi smo morali ostati toplim…"
 
Ovdje se radi o pitanju postoji li veza između duha i materije, između transcendentnog i očitovanog. Postavlja se pitanje što je uopće materija. Po mojem viđenju materija je `prostor` stvoren izlaženjem iz stanja potpunosti, odnosno onaj jaz koji nas od njega odvaja , određena protivnost ili sila otpora. Razlikujem fizičku razinu svijesti od materije. Naime, fizička razina svijesti je ono što svijesti daje oblik, što ju formira. I sve dok je svijest vezana uz materiju (koja nema opstojnost po sebi) bit će i fizička razina okrućena, vezana uz otpor. Stoga i postoje sva ograničenja fizičke razine. No isto tako ta fizička razina kada se oslobodi otpora pokazuje iznimnu širinu mogućnosti. Na razini atoma, kada se elektroni oslobode jezgre, mogu se gibati kroz druge atome. Da ne govorimo o još suptilnijim česticama. 
Dakle, svijest postoji kroz sedam agregatnih stanja, te budući da između roditelja i djece postoji direktna fizička veza, očito je da postoji zajednički duhovni korijen iz kojeg rastu. To je ta zraka Božjeg svijetla. Genetska veza preko DNA molekule pokazuje tu vezanost i prema novim istraživanjima potvrđuje se da i sama molekula DNA se mijenja u skladu sa sviješću, te, za sada, pretpostavljam da cijela obiteljska loza završava, okrunjava se u pojedincu koji postaje `hladan` za svijet. Naši preci koji su umrli žive u nama kroz naša suptilna tijela i u njih pretaču svoja iskustva. Kada sve kulminira `hladnoćom` cijela grana rodi plodom. To je čak vidljivo iz Novog zavjeta kada se spominje loza Sina Božjega.
 
A što će biti na kraju: 

"...Što se ljudi više vole, to više `stanica` izmjenjuju i to se više stapaju-sve dok jednom, nakon milijardi godina, ne bude postignuto idealno stanje: cjelokupno čovječanstvo tvorit će jedno biće sastavljeno od bezbroj pojedinaca…"

 A drugim riječima jednom sam napisao slijedeće: 

"...Ja sam odraz života mnogih prije mene. Onih koji su umrli i kojih više nema među nama. Baš kao što ću i sam jednom postati život budućih pokoljenja. Na svom putu do Jedinog oni sada žive u svojim svjetovima a sve što čine to su moji pokreti danas. I kada jedan od njih stigne do kraja u meni bljesne život kojim postojim. I kada sam zabljesnem znam da sam oživio nekoga, znam da živim kao jedan u svima koji su bili, koji jesu i koji će biti…"

borajski @ 18:52 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare