povratak odlikaša
U ritmu petice
Blog
ponedjeljak, veljača 6, 2012
Dovođenje Boga  i glagola radnje spolnog općenja u smislenu rečenicu uobičajeno je vrlo teška psovka, velika uvreda vjernicima i opće narušavanje vlastite slike u javnosti. No, zašto? Tko je tu licemjeran a tko pravednik? Ajmo pogledati neke činjenice, i pokušati analizirati…

Boga neću niti pokušati u ovom tekstu objašnjavati, samo želim naglasiti da u većini religija tom imenicom označavaju smisao postojanja, izvor sveg dobra, ljubavi, i svega pozitivnog. Uglavnom subjekt radnje u psovci je OK tip.

Objekt radnje je proizvoljan.

Glagol radnje, odnosno glagol koji opisuje radnju spolnog općenja je problematičan. Naš narod ima mnoštvo riječi za taj glagol i po tom pogledu rijetko je kreativan u svijetu.  Uglavnom, sve riječi, osim one kulturne, književnog izričaja, su bezobrazne, ponižavajuće i ako je nekome stalo do ugleda neće ih koristiti u društvu. No, zašto bi prcanje ili fukanje, seksanje ili jebanje, bilo više uvredljivo od vođenja ljubavi? A-ha, pretpostavlja se da elementa ljubavi nema u bezobraznim glagolima i da se sve svodi na puko fizičko doživljavanje odnosa dviju osoba te ih se svodi na razinu animalnosti. No dobro, i što je i tu loše?

Zar je seksanje bezobraznije od vođenja ljubavi? A jebačina? Uuuu, kak' sam ja prostak!

Mislim da i u najbezobraznijoj varijanti mora postojati element ljubavi, nekog voljnog pristanka odnosa obje osobe a to što je nekome jebanje bezobraznije od vođenja ljubavi jest njegov problem i sve se svodi na situaciju i okruženje gdje ćemo koristiti koju riječ.

No, Bog i vođenje ljubavi? Auuu, koji sam ja sada bogohulnik, dovoditi Boga i seks u zajedničku konotaciju. Pa seks nema veze s duhovnošću. Nema, kod idiotskog kršćanskog tumačenja religijje, no u istočnim religijama seks uopće nije taboo tema i posve je normalna odrednica života. Tamo se ne gori u paklu ako se netko s nekim pojebe. Beep!

Seks je izraz ljubavi, kakve god, sve ovisi o partnerima u toj igri. A u ovom slučaju spominjanje Boga kao jednog partnera koji je izvor svekolike ljubavi  ne može biti loše. Spajanje seksom na sam izvor ljubavi nikako ne može biti loše. Ili pak može? E, to ovisi kako vidite Boga, sebe i seksualnost.

sknezev @ 16:37 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
ponedjeljak, travanj 19, 2010

Nešto sam si kontao o naravi, suštini karme. Naime, karma se jako mistificira i prenaglašava a stvar je vrlo jednostavno. To sam naučio iz vlastitog primjera.

Karma kao riječ dolazi od glagola činiti, karma je svo što činimo, sve ono što ostavlja posljedicu naših čina. I svako djelovanje stvara karmu, u relativnom svijetu nemoguće je izbjeći kauzalnost djelovanja.

Ni pitanje je kako djelovati. Karma yoga je inače i put oslobođenja, a srž karma yoge je djelovati bez djelovanja, djelovati tako da u njemu nema subjekta djelovanja pa se reakcija-refleksija djelovanja nema na što vratiti. Kako to ostvariti?

Neke plitke teologije naučavaju da je takvo djelovanje ono u kojem subjekt ne mari za rezultate djelovanja. Uslijed toga su nastale filozofije fatalizma, i 'jebe mi se' za sve što radim. A upravo to izaziva karmu. Pogledajte svu bijedu u Indiji izvan razvijenih središta-to je plod te filozofije.

Ispravno shvaćen koncept djelovanja bez subjekta znači da se u procesu djelovanja subjekt, djelovanje i objekt stope u jedno, da se u radnji događa samadhi, kao kad slikar slika pa nestane u slikanju, kao kad se glazbenik sav unese u svoje djelo. To je tada istinsko stvaranje savršenih djela.
Kada čovjek ne djeluje tako savršeno nastaju nesavršena djela koja treba popravljati, na kojima trebaju drugi raditi. I umjesto da naše djelo ljude oplemenjuje i inspirira ono ih zarobljava i crpi im njihove resurse.
Znam to iz osobnog iskustva: kada bih napravio savršenu konstrukciju nitko je nije popravljao i sve je bilo savršeno, kada sam radio preko volje ispalo je sve aljkavo i drugi ljudi su morali raditi na otklanjanju mojih nedostataka. To je praktičan primjer karme.

Karma nije nikakva mistika kako si zamišljaju dokone osobe, nego je to čista fizika, koliko se daješ toliko dobivaš nazad.

sknezev @ 18:57 |Komentiraj | Komentari: 10 | Prikaži komentare
ponedjeljak, ožujak 29, 2010

Mnogi sebe traže u duhovnosti kao nadgradnji religije. Religija kao atavizam prošlosti nije više 'in' i traži se novi oblik, novo sredstvo bijega od stvarnosti. To sredstvo postaje duhovnost. Međutim, kao i religija, duhovnost jest bijeg a ne susret s istinom i kao takva je iluzorna. I to iz jednostavnog razloga što duh u konačnici uopće ne postoji.

Duh je u stvari kretanje više razine postojanja kroz nižu razinu, presjek sveobuhvatne stvarnosti koju vidimo jednim spektrom nižih razina. Na taj način duh je istovjetan s životom budući da je život iste definicije. Duh kao i život su nerazdvojni i gdje ima života ima i duha.
Međutim duh i život su samo posljedica, nikako ne i cilj. Cilj je ono što se reflektira kroz niže razine, ono što određuje i duh i život, a to je brahman, bitak stvarnosti.

U praktičnom smislu, polazeći od brahmana kao aham brahmasmi - Ja sam brahman, ja sam sve što postoji, to znači odbacivanje svih formi, i religije i duhovnosti i morala i svih teologija i filozofija koja ne proizlaze iz samog subjekta percepcije stvarnosti.
Svatko postaje na taj način sam sebi i porota i sudac, a vlastiti život nam postaje ogledalo spoznaje.
Pogledajte se u oči duše, je li vaš život potpun i radostan, možeze li se radovati novom jutru i jaglacima i šafranima u proljeće, rijeci koja protječe, nikad istoj, možete li bez brige živjeti iako vam svi govore da ste zato ludi, možete li biti slobodni od svih vršenja sadhana, obreda, molitvi i tehnika i vježbi i gurua, slobodni od žena i muškaraca, djece i roditelja? Probajte na trenutak shvatiti da u stvari ničeg nema čime vas vežu, i da je duh nemirna čigra koji se neće zadovoljite ničim i nikim dok jednostavno ne shvati što u stvari jest.


sknezev @ 10:15 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
četvrtak, listopad 1, 2009
Pitam se, je li ikome Bog pomogao kako je to netko tražio! Ja sam osobno imao trenutaka pozitivnog odgovora na ovo pitanje ali i negativnih. Kad bolje razmislim o onoj narodnoj: Pomozi si sam, pa će ti i Bog pomoći, dolazim do možebitnog zaključka da je  u tim trenucima kada mi je kao Bog pomogao dolazilo do oslobađanja nekih mojih potencijala da riješim neku situaciju. Onaj drugi slučaj, kada sam molio Boga za nešto, uvijek su mi stizale jabuke umjesto krušaka, pa sam se tako morao zadovoljiti time što sam dobio. Ali ja to nisam želio, i uvijek bi bila Božja volja. Ako je uvijek i uvijek njegova volja, koji smo mi tu faktori u igri?  Marionete u nekoj božjoj igri? Shodno toj misli Bogu mogu samo srednji prst pokazati. Baš me zanima je li Bog ikome udovoljio molitvama, je li riješio pitanje bolesti, gladnog djeteta, ili nepravde u svijetu?
Naravno, bit će tu odgovor da je to neka viša pravda, viši smisao, kojeg mi ne razumijemo, i da svakom dolazi sve po zasluzi. Ali, zar nije Isus rekao da su nedaće na ovom svijetu iz razloga da se očituje slava Božja, kroz djela ljudi koji čine pozitivne iskorake u ovom svijetu? Ali, opet, gdje je tu Bog-meni pomaže dobar čovjek a ne Bog?
Postoji jedno vjerovanje da je Bog samo ideal čovjeka, Princip kojim trebamo težiti, kao što ekipa iz druge lige teži prvoj ligi. I tada se ekipa razvija, kupuje igrače, radi na sebi, da bi zaslužila svojom kvalitetom plasman u viši rang. Tako je i s čovjekom, sva patnja i nedaće su samo evolucijski odgovori na naše htijenje da se razvijamo ka nekom idealu. No, to je jedan znanstveni odgovor i u stvari ateističan.
Mene zanima danas teizam-može li se Boga uopće smatrati nekom vrstom prijatelja koji nam doista pomaže, ne na način da nam daje kruške umjesto jabuka, nego da doista odgovori na naše molbe?
Možda ona 'kvaka 22' leži u nama? Možda ne znamo pravi pin za pristup Bogu, ne znamo broj moba našeg prijatelja? A kada nam pomogne, kako možemo znati je li to vrag udovoljio željama ega, ili doista Bog pomaže?
Je li Bog osoba ili načelo?
Ne želim davati odgovor iako nekako leži u meni, ne želim ga davati jer ga još nisam formulirao, a sve se veže na jednu od prethodnih mojih dilema o zlu kao egzistencijalnom pitanu. Možda sam u nekoj vrsti duhovne metamorfoze...
Što vi mislite po tom pitanju?
sknezev @ 08:31 |Komentiraj | Komentari: 6 | Prikaži komentare
utorak, rujan 29, 2009
Bilo što pisali, bilo tko da pisao, piše to s određenom namjerom. Ako govorimo o "nesvetom" spisu onda razlog pisanju može biti umjetnički da se osoba izrazi, da prenese svoje viđenje svijeta oko sebe i da sebe utka u ono što piše. Na taj način spis postaje produžetak te osobe, kao što je alat produžetal naših udova, tako i tekst postaje produžetak naše nutrine.

Spis postaje svetim kada u njemu netko govori o stvarnosti, o odgovoru na konačna pitanja, tko smo, zašto smo, i koji je smisao.
Kako je smisao postojanja dan u svakoj osobi tako je taj smisao na neki način subjektivan, i poprima subjektivno značenje. Mislim da je u tom slučaju nepotrebno etiketiranje spisa svetim, i stavio bih ga u onu prvu kategoriju pisanja zbog izražaja. Tako da više svetih tekstova možemo naći u "nesvetoj" literaturi nego u tradicionalnoj svetoj literaturi.

A tradicionalni sveti tekstovi su pisani iz razloga da se netko učini svetim, da u čitateljevoj nutrini nikne klica svetosti, odnosno života po nekim načelima. No, ta načela, regule, i umovanja najčešće su samo kopiranja načina života prosvjetljenih ljudi koji nisu imali potrebu pisanja svetih tekstova i proglašavanja svojih života svetim.
Dakle, netko je nekoga vidio kako ovaj živi smisleno, u miru, postojano, i zaželio je da takvi budu svi. I počeo je bilježiti što taj mudrac čini, kako diše, živi, što jede. Nastaju prve upute i savjeti. Kasnije te upute i savjeti prerastaju u norme, moral i zapovijedi ponašanja i nameću se svima jer su sveti. Oko tih spisa rađa se aureola mistike i tajnovitosti i rađa se krug nedodirljivosti, kako se to ne može shvatiti niti pojmiti. Tako sveti spisi postaju alat zapovijedanja, potčinjavanja i ukalupljivanja raje.

Niti jedan sveti tekst nije pisan da se čovjek prosvjetli i da se oslobodi, nego naprotiv, sam tekst postaje sredstvo zarobljavanja i sam sebi svrha.

Ukratko, mehanizam nastajanja svetog spisa je kopiranje života prosvjetljenih, onih koji su svojom voljom, snagom, i uvidom nadišli ovaj svijet i pronašli istinu. Ali tih istina ima bezbroj, koliko i ljudi. Svaka prosvjetljena duša jedan je sveti spis, ali niti jedan taj spis ne vrijedi u potpunosti za nekog drugog. Ljudi vole generalizirati i štrebati šprance i obrasce i najlakše je sve staviti u teoriju svetog spisa i sve pod jednu zapovijed.

Svi spisi, i Vede među njima, i Biblija, govore o ovakvim i onakvim putevima do Boga, ovakvim i onakvim obredima i ceremonijama, ali sve su to mrtva slova na papiru jer niti jedna osoba se nije prosvjetlila na temelju spisa nego na temelju svojeg uvida i implementaciji tog uvida u svom životu.

Stoga, za koga su pisani sveti spisi? U vrijeme kada su nastajali za raju koja je tada živjela u tom stanju svijesti. Sveti spisi nisu dani za sva vremena i konačno, današnji sveti spisi drugačiji bi bili nego prije 5000godina samo se nitko ne usudi osporiti stare spise. Svako vrijeme nosi svoje, sve se mijenja, samo je brahman vječan a kako će se on očitovati u kojoj osobi ne piše niti u jednom spisu. To su prave Vede, to je jedino znanje....

sknezev @ 20:49 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
petak, rujan 18, 2009
aham brahmasmi - Ja sam brahman, ja sam sve što postoji

Ova upanišadska izreka najbolje odražava narav stvarnosti kakva jest. Brahman, svekoliko temelj stvarnosti, načelo po kojem nešto jest to što jest, svoj smisao nalazi u očitovanju svoje punine, u očitovanju saticitanande, u relativnom svijetu. Apsolutno samo, to jest brahman sam po sebi jest transcendentan pojavnom svijetu, ali istovremeno postoji i različitost data kroz Purušu i Prakrti. Pojam relativni svijet može se odnositi samo na svijet Puruša koja očituju svu različost i bogatsvo 'oblika' kojim oblikuju brahman, materijal od kojeg su sačinjene. Puruša, uvjetno rečeno, može se nazvati i dušom. Ostvarenje Puruše jest ostvarenje sve punine atributa brahmana u nekoj individui. Zato se i brahman ostvaruje kroz 'aham brahmasmi' kroz Individuu koja ga svjedoči. Relativni svijet nije materijalni svijet Prakrti koja su samo sredstvo izričaja Puruša, nego je to svijet Puruša, bića koja individualno zrače kvalitete brahmana u svojoj punini.

U kontekstu ostvarenja i očitovanja brahmana u Puruši, dobrim bi se moglo nazvati postignuće tog cilja, a zlim ili lošim protivljenje tom cilju i smislu postojanja.

Naravno, svako zlo za neko dobro kaže se, i po tom pitanju može se reći da i ono loše što se protivi ostvarenju Puruše je u konačnici dobro. Ja se ne bih složio s time, jer na sve gledam ontološki-zlo je ona 'sila' inercije koja je neodvojivo svojstvo Prakrti i koja priječi da se u tom polju potpuno izrazi narav Puruše. Potpuno ostvarenje brahmana moguće je jedino nadilaženjem, transcendencijom pojavnom svijeta i djelovanjem iz tog "off" moda u pojavnom. Tako osoba koja zrači Purušu postaje korektivni faktor i donositelj svijetla u ovaj svijet samim svojim postojanjem.

E, sad mene zanima, je li taj koncept zla kao svojstva Prakrti individualne naravi, ili kolektivne.
Narodski rečeno, imamo li mi svaki ponaosob svog privatnog vraga i privatne demone koji nas priječe ostvarenju brahmana, ili postoji neki kolektivni demon utkan u samu narav svijeta, poput Isusove priče o knezu ovoga svijeta?

Što mislite o ovome?
sknezev @ 11:30 |Komentiraj | Komentari: 7 | Prikaži komentare
ponedjeljak, kolovoz 24, 2009


Baš me zanima kako bi se duhovnjaci sporazumijevali kada bismo im iz riječnika izbacili riječi: Bog, duhovnost, jedno, jedinstvo, ljubav, energija, svijetlost, mir, jednakost i ostale pompozne riječi koje ponavljaju poput neke računalne skripte na računalu. Vještiji programeri mogli bi i simulirati jednog tipičnog duhovnjaka koristeći ove riječi u mnoštvu permutacija.

Ajmo izbaciti riječ Bog iz riječnika? Kako biste odgojili dijete da bude čestito i karakterno, moralno i pošteno bez te riječi?

Tko bi tom djetetu kroz život prijetio vječnim ognjem, tko bi davao ljubav koju mu roditelji isprva nisu dali, a kasnije niti ovaj svijet, u kome bi tražilo utjehu za svoje nesposobnosti pretvarajući ih u svoj svjetonazor religioznog karaktera?

Pa nikome, to dijete bi odraslo u čovjeka koji dobro zna da sve što napravi loše u svijetu će mu se vratiti, i sve dobro što napravi napravit će radi sebe jer mu tako godi. Neće za ništa dobivati niti packe niti nagrade, niti će imati teret da je za njega netko umro pa se mora odužiti nečime. To dijete će biti slobodno! Razvijat će svoje potencijale i znat će da mu nitko neće pomoći do li samog sebe. Neće tražiti oslonce u političarima, svećenicima, učiteljima i postat će svjesno svoje odgovornosti i svojih djela.

Bez Boga, bez gospodara! Točno, nema nikakvog Boga osim onog kojeg čovjek realizira u sebi, kojeg napravi od „materijala“ od kojeg je sazdan. A taj materijal to je ono 'jedno' o kojem bulazne duhovnjaci, to je vječita „energija“ od koje smo sazdani, od čega je sazdano naše ja, i primitivni narodi to onostrano i transcendentno proglašavaju jednim Bogom klanjajući se idolu kojeg nikad doseći neće. Na taj način odvajaju se od same svoje suštine, i onoga što bi mogli biti. A mogli bi biti Bogovi koji poosobljuju načela koja vječno vladaju Univerzumom.

Ali ne! Tada bi bili slobodni koji ne bi imali jednog gospodara i šefa. A gdje je jedan gazda tu je odmah i strah, i kompenzacija straha nazvana ljubav, tu je i jedinstvo i svrstavanje svega i svačega pod jednu masu, pod jedan nazivnik.

Religija je samo atavizam prošlosti i ljudskog neznanja a duhovnost neka vrsta življenja te religije. Ma, i religija i duhovnost su laž koji čovjeka odvlače od stvarnosti i istine da je cijelo postojanje i cijeli svemir živ i da živi u svakome. Tko se tome životu opire negira i osuđuje sam sebe, a tko taj život živi s pravom se može zvati „Sinom Božjim“.
sknezev @ 12:03 |Komentiraj | Komentari: 5 | Prikaži komentare
ponedjeljak, svibanj 25, 2009





Dugo sam razmišljao da stavim ovaj članak pod rubriku 'Razmišljanja' ili 'Religija', i ponukan riječima ove pjesme, ovog spota: "najveci sin naroda svog bio nam otac, majka, Bog" odlučih se za religiju.
Jer, to idolopoklonstvo prema njemu ravno je idolopoklonstvo prema raznim bogovima. Ali za razliku od bogova koji nam obećaju bolje sutra tamo gore u onom svijetu, ovaj idol nam je davao bolje danas, odmah i sad.
Jest da ima mrlje, jest da ima mrtvih iza njega, ali isto tako mnogo je više mrtvih u ime religije. Reći ćemo, zažmirit ćemo, sve je to u ime višeg cilja.
Svatko ima svoj odgovor na fenomen ovog čovjeka, svatko ima svoju misao, ali ja mislim da je njegov sprovod odgovor svima. Jer, tamo nisu bili nazočni samo dupelisci vlasti, nego je cijeli narod plakao, tamo nisu bili samo neki fiktivni prijatelji, svijet je poslao svoje emisare, cijeli svijet. Jedino se sprovod Ivana Pavla II može sa sprovodom Josipa Broza mjeriti.
Živjeli smo na kredite, ali tko ne živi danas tako? I moćna Amerika živi na kreditima.
Ima mnogo razloga za, i mnogo protiv, neka svatko nađe svoj.
Fenomen JBT je fenomen ravan religiji, možda i osvane neka religija, titovstvo zvana. Ja sam u subotu bio u Kumrovcu, i tamo je bilo više ljudi nego što sve religije i sekte imaju u Hrvatskoj(ne računajući kršćanstvo). I ta vjera u tim ljudima ravna je vjeri prvih kršćana. Očito je njegova karizma bila moćna.
Danas je 25. svibnja, rođendan druga Tita! Danas se nosila štafeta! Eto, sjetih se malo nekih boljih dana kada nisam razmišljao kako živjeti, nego sam živio!


sknezev @ 16:46 |Komentiraj | Komentari: 5 | Prikaži komentare
nedjelja, svibanj 3, 2009
Ljudi si često briju i fantaziraju kako bi Bog trebao djelovati i izgledati u ovom svijetu, odnosno kako se Božja sila može očitovati u čovjeku. Za mene je primjer sa donjeg linka živi primjer očitovanja određenih atributa onostranog u ovom svijetu. Džabe su sve meditacije i moljakanja ako čovjek ne može u svom životu očitovati Snagu koja se ničim ne može objasniti.

Volja, upornost, snaga i umijeće
sknezev @ 16:43 |Komentiraj | Komentari: 6 | Prikaži komentare
subota, travanj 25, 2009
Cjelokupno današnje kršćanstvo zasniva se na temeljima vjere da je Isus Spasitelj. Što to ukratko znači? Isus je Sin Božji koji je svojom smrću na križu otkupio grijehe čovječanstva. Kršćanstvo u toj ideji naime nije originalno.
“Kristove značajke i mitovi su na mnoge načine slični onim grčko-rimskim kultovima spasenja toga vremena, poznatijim kao "religije misterija", od kojih je svaka imala svog vlastitog spasiteljskog boga ili boginju. Većina njih (npr., Dioniz, Mitra, Atis, Izida, Oziris, Horus) su bili dio mita u kojemu je božanstvo moralo svladati smrt na neki način, ili izvesti neki čin, koji bi udijelio kakvu korist i spasenje svojim štovateljima.” Ostatak teksta na: ovom linku
Ostavljam mogućnost da je ta ideja spasiteljstva duboko utkana u svijest čovjeka kao arhetip te je u ranoj povijesti prije Krista bila dio mitova i projiciranih želja čovječanstva, dok bi pojavog povijesnog Krista ta ideja bila utjelovljena u tijelu Isusa iz Nazareta. Tako bi se povijesna težnja inkarnirala kroz čovjeka-Boga Spasitelja.
U Indiji također postoji ideja o spasiteljskoj ulozi Bogočovjeka. No, tamo je ta uloga namjenjena svakom Učitelju, Avataru koji karmu svojih učenika preuzima na sebe i na svojim 'prakrti' tijelima odrađuje njihove grijehe.
Kršćanstvo je tu ulogu Bogočovjeka proširilo na cijelo čovječanstvo te je i budućim generacijama namjenjeno samo da prihvate Isusa kao Spasitelja i stvar je rješena. No, to ima malo veze sa stvarnošću jer osoba u kojoj se utjelovljuje Božansko načelo i očituje u relativnom svijetu može na sebe preuzeti grijehe samo u onom presjeku vječnosti u kojem duša tog Spasitelja boravi u relativnom svijetu, bez obzira na kojoj razini Prakrti. Stoga je i Isus u vremenu kad je „bio mrtav“ sašao nad pakao, dakle u one „međusvijetove“ koji stoje između nebeskih visina i materije.
Kada duša takvog Bogočovjeka napusti sferu očitovanog i uđe u transcendenciju gotova je priča o preuzimanju grijeha.  Tada je ta duša u sferi gdje ju možemo percipirati samo dušom, a ako to možemo tada smo vrlo blizu očišćenja i odrađivanja vlastitih grijeha. Stoga, Isus jest bio Spasitelj svojih neposrednih učenika, a kršćani su danas u pravu u onoj mjeri u kojoj čovjek uopće može percipirati samu dušu Isusa. Takav čovjek jest spašen. No, usuđujem se reći da je malo onih koji za sebe viču da su spašeni upravo spašeno, jer predanje Isusovoj esenciji ne događa se razini uma, emocija ili razuma nego na voljnom predanju Bogu kroz dušu Isusa. Isusova žrtva na križu s time nema veze osim u tome što pokazuje kako treba živjeti čovjek predan Bogu. No, takva spasenjska uloga osobe koja je bila Bogočovjek nije rezervirana samo za Isusa, već tu postoji i postojat će cijela plejada velikih duša, znanih i neznanih, koje se spuštaju da bi pokazale dijeliće Božjeg kraljevstva ovdje na Zemlji.
sknezev @ 17:56 |Komentiraj | Komentari: 10 | Prikaži komentare
četvrtak, travanj 23, 2009
Zadnji članak na temu „Osobni Bog“ ostavio je za sobom niz dobrih komentara koji su me inspirirali da napišem nastavak iste teme, i stoga sam joj isti naziv-drugi dio. Naročito se osvrćem na komentare blogera kraquire i filo, te tekst teologije na njenom blogu. Ovi tekstovi baza su za ovaj novi tekst.
Kad se govori o Bogu kao osobi ljudi će teško skrenuti pozornost svog razmišljanja, bolje rečeno zamišljanja Boga kao bića ili osobe poput ljudi, osoba u našem okružju. I s pravom će si postaviti pitanje: Kakav je to Bog? I doista, takav Bog ne postoji. Ne postoji nikakav Isusek na nebesima koji je jukebox naših želja, ne postoji nikakvo čovjekoliki Bog jer bi mi to sličilo kao da majmuni govore o majmunolikom čovjeku, dakle, čovjeku, ali gledanom iz perspektive majmuna. Takav čovjek nije ništa drugo nego idealizirani majmun, te stoga niti takav projicirani Bog nije ništa drugo nego čovjek, kao neki Big Brother. Takav koncept Boga uvijek je izazivao u meni otpor, da ne kažem grublju riječ. Ali taj koncept Boga može biti dobar radni model za djecu, i odrasle koji svoj pogled na stvarnost temelje na infantilnoj razini percepcije.
Teško mi u stvari reći tko ili što je Bog uistinu. Kada kažem da je osoba, to kažem iz one perspektive u kojoj je u meni zaživio kao osoba, u onoj mjeri u kojoj sam ja Bog. Ali, i kada ću ostvariti cjelokupnost svojih potencijala bit ću potpuno očitovani Bog u granicama svoje bićevitosti. Ali, Bog kao takav jest daleko više. Tada i nemam pravo reći da sam Bog, nego „samo“ sredstvo očitovanja božanskih atributa, Njegov Sin. Isto vrijedi i za ostale ljude. No, što to teološko-filozofski znači?
Cjelokupno postojanje moglo bi se prikazati slikovito kao beskrano polje, njivu, u kojoj rastu razna bilja, od trave i cvijeća, do drveća. Tlo, zemlja, jest temelj tog svijeta. U tu zemlju biva zasađeno sjeme. Sjeme je također sačinjeno  od istih onih elemenata od kojih je i sama zemlja, samo u drugačijim omjerima i sastavu. To sjeme je potencijal iz kojeg izrasta buduća biljka. Kad se poslože uvjeti u okolini („kad se ispuni punina vremena“ ) sjeme proklija i počinje s rastom. Cilj je potpuna biljka, međutim neka sjemena su zla, te ih možemo nazvati korovom koji ometa rast biljaka. Neke biljke se povinuju korovu i od nih nikad ne bude biljka kakva je trebala biti. No, ona biljka koja uzraste rodit će nove plodove i nova sjemena.
E, sada preslikavamo sve na teološki rječnik: zemlja-tlo jest onaj transcendentni aspekt Boga, neočitovani, sjemena su potencijali bića, a izrasla biljka jest očitovani aspekt Boga, Njegov Sin, dok je sila rasta Duh Sveti. I s pravom Isus kaže da nitko ne dolazi k Bogu osim „po Meni“ a taj 'Meni' jest ispunjenje svog potencijala i rađanje plodova. Jedan je Sin, jedna je njiva na kojoj rode plodovi, ali je mnoštvo lica tog Sina. To lice je u svakom od nas, i zato kada uskrsnemo u „novoj zemlji“ gledat ćemo Boga licem u lice. Nadam se da razumijete ovu analogiju-kad se čovjek prosvjetli, i preobrazi svoju nutrinu, kada u njemu živi Bog gledat će u osobama poput sebe odraze iste one naravi koja živi u njemu. To je poanta postojanja. Sada je jasnije da nemamo svi iste duše, niti smo isti, ali Bogu je isto ispuni li on čašu od 2dcl, ili onu litre. Bitno je da je puna. Kada u vama vaš potencijal ne bude dostatan za ispunjenje Boga dat će vam se nova posuda.
Ja sam svoje gledište na Boga jako promjenio kada sam shvatio da je Bog doista osoba. I to iskustvo mijenja čovjeka. Bez obzira na kojoj razini vidite Boga kao osobu bitno je da je On objekt vašeg divljenja, uzora, predanja i obožavanja. Kada je taj susret istinski čovjek ne može proći a da se ne promjeni. Ili u smjeru da Ga prihavti ili Ga odbaci. Molitva/meditacija iz koje izađete isti nije učinkovita. To iskustvo toliko mijenja osobu da joj se prijašnji život ukoliko nije bio u skladu s Bogom počinje gaditi i tada nastoji otkloniti sve grešno iz života. To je istinski rad na sebi, borba protiv nečistoća u posudi u kojoj stanuje duša. Malo tko, jako malo tko, jest spreman na takav podvig. U pravoslavnooj mistici askete sveci se nazivaju i podvižnici. Probajte si samo zamisliti borbu protiv neke svoje prljavštvine za koju znate u duši da je fuj, a koju i dalje živite po inerciji. To je poput vožnje u vlaku u kojem ne želiš biti. Jedino rješenje je potezanje kočnice. Nadalje, to isksustvo Božje blizine jest poput kušanja najboljeg vina nakon litara popijenog bućkuriša, a rad na sebi je borba protiv bućkuriša kojim vas i dalje nude. Ako bude interesa mogu napisati koju riječ o praksi te borbe. Kako svatko donekle ima svoju originalnu metodu, mogu pisati o svojoj metodi, no uočio sam da su neke zakonitosti svima isti. Princip je isti, ostalo su nijanse.
sknezev @ 09:50 |Komentiraj | Komentari: 15 | Prikaži komentare
petak, travanj 17, 2009
Uočio sam da mnoge osobe u području života kojeg vole zvati duhovnošću zaziru od Boga kao osobe, te Boga svode na neki pojam, princip, silu, energiju ili slično. To je jedna strana problema, a druga je pak bijeg u pretjerano personificiranje Boga svodeći Ga na čovjekolikog svemogućeg stvora-idealiziranog čovjeka u obliku duha koji nas beskrajno voli i prihvaća baš takvima kakvi jesmo. Zbog izrazite odbojnosti ove druge opcije osobno sam bio pobornik one prve. Jer, Bog kakvim ga predstavljaju religije na razini pučke religioznosti za mene ne postoji, i taj entitet kojeg ljudi kroz religije zovu Bogom nema veze sa stvarnošću i radi se uglavnom o jednom kolektivnom konstruktu, entitetu, idolu, moguće čak i demonom koji upravlja ljudskim sudbinama sprečavajući ih u napretku duha. I stoga, hvala ti Bože što nisam religiozan.
No, ovaj pogled na Boga kao princip ili načelo doveo me do toga da sebe preispitujem i shvatio sam da niti taj „Bog“ nema veze sa stvarnošću, zapravo ta intelektualna tvorevina maltene je na istoj razini kao i religiozni Bog. Samo, ovog Boga ja bih nazvao Bogom filozofa. U suštini taj koncept stvarnosti svodi se na uvjerenja da je Bog jedan određeni princip, zakon u prirodi koji vlada svijetom i koji se u nama očituje kao unutarnji glas, unutarnje svijetlo, savjest, što ti ja sve ne znam čime smo spremni to zabarikadirati da bismo sakrili oči pred istinom. A ja sam često znao reći da život sve pokazuje. I shvatio sam da Bog kao princip ne postoji, Bog kao pojam ne postoji, i da sam bio u stvari ateist. Sve te spike samo su racionalizacije. Racionalizacija nastaje kao posljedica straha, bijega od istine, od suočenja s nečim. Pa se onda sve opravdava i objašnjava. A pred Bogom kakav On jest nema opravdanja, nema filozofiranja, ili ćeš Mu se predati ili ćeš patiti. A predanje Bogu nosi odgovornost, jer tada si licem u lice sa svojim samim temeljem, suštinom sebe, koja ti pokazuje kakav jesi ustvari. To je susret s Istinom, i zato je bolan, jer poziva na napor, na rad na sebi. A to ljudi ne žele, lakše je sve relativizirati i racionalizirati, filozofirati.
Zamislite si Boga kao osobu koju najviše ljubite, volite, pred kojom ste ogoljeni do srži. Biste li ju varali? Kako biste se osjećali tada? Biste li lagali, muljali, osobi koju volite? Koga tada lažete, sebe, ili tu osobu?
Susret s Bogom poziva na čistoću u svemu, odmah i sad, i nema tu više mile lale, i spike na temu da sve Bog voli podjednako, i dobre i loše. Jer, kad osjetite i trun lošega u sebi izgubit ćete Božju blizinu, a tko je to jednom probao zna o čemu govorim. Ne povinujte se prema okoline jer ste čudaci, jer ste drugačiji. Doduše, malo je takvih.
Rad na sebi podrazumijeva stalno otklanjanje nečistoća iz sustava, kršćanskim rječnikom rečeno čišćenjem grijeha. A grijeh je sve ono što nas odvaja od Boga. Stoga taj osobni Bog toliko plaši ljude-moraju biti čisti: ujedno Ga žele, a ne žele svoje nečistoće čistiti-i to boli. I onda kažu da Bog kažnjava! Malo morgen! Sami sebi utiremo stazu u stanja koja želimo baštiniti.
Bog je nepresušno vrelo, i što Mu se više predajete vidjet ćete kako kao osoba rastete, i karakterno, i psihički, po svim dimenzijama. Upijajući Božju osobnost u sebe, predajući se toj Snazi i sami ćete postajati sve silniji i osobniji, originalniji. Susret s Bogom mijenja čovjeka, i stoga priče o tome da Bog nije osoba su priče uplašenih, nezrelih, negdje i zlih, a negdje i neiskusnih ljudi koji nisu iskusili što znači biti osoba.. Bog je upravo ono što nas čini osobom, što nas čini živim, no ničim nije ograničen.
sknezev @ 21:38 |Komentiraj | Komentari: 23 | Prikaži komentare
srijeda, travanj 15, 2009
Što je to karma a što grijeh, uspoređujući jedan pojam s drugim? Na zapadu, u abrahamovskim religijama postoji pojam grijeha koji je nadasve potenciran u kršćanstvu, dok na istoku, u hinduizmu i budizmu imamo koncept karme.
Kao prvo te riječi nisu istoznačnice, jer u grubo shvaćeno grijeh je tek jedna karika u lancu karme, a karma je niz uzroka i poslijedica, raznih djela koja činimo jedno za drugim, a sva ta djela možemo shvatiti u duhu pogrešaka. Dakle, karma je niz pogrešnih koraka.
A što je u stvari grijeh? Kršćanski kritičari zamjeraju indijskoj tradiciji da ne poznaje koncept grijeha. Pri tome griješe, jer u svojem sagledavananju ove problematike gledaju samo na jednu filozofsku misao Indije, tzv. monizam, kojeg  inače ima i na zapadu u obliku panteizma. Dakle, u monizmu je sve istovjetno, i Bog i stvoreno, te u konačnici ne postoji grijeh već samo iluzija. No u školi 'istodobne slično ali i različitosti' s Bogom, Sri Caitanye, jasno se govori da onaj koji ljubi Boga mora biti čist i predan. Sve što čini a što ga odvaja od Boga jest grijeh, i protiv toga se treba boriti meditacijom i slavljenjem Boga.
No kako se boriti protiv grijeha? Teško je osobi koja pogrešno živi objasniti da živi pogrešno, to je nemoguć zadatak, i stoga su mnogu kršćanski mistici govorili da je grijeh sam sebi kazna. I to iz prostog razloga što stanje grijeha udaljava čovjeka od Božje blizine koja je najveća radost, a veće kazne od odvojenosti od Boga nema. Grijeh iz pozicije grešnika ne postoji, tek se shvaća osvještavanjem i kajanjem.
Osoba upletena u kolo grešnih djela upletena je u karmički ples uzroka i posljedica po principu: 'kako siješ tako i žanješ'. Izbavljenje iz ovog vrzinog kola nije moguće vlastitim snagama, za to nam je potrebna Milost koja nam je uvijek nadohvat ruke. Jer ta Milost jest sveobuhvatni aspekt Gospoda koji je uvijek oko nas i u nama. Treba Ga samo prihvatiti. Bog nam se javlja u obliku kakvom Ga u određenom trenutku možemo prihvatiti: u obliku riječi, slike, mentalne slike, predodžbe, suptilne energetske forme, u procesu nekog obreda, ničim On nije ograničen. To je taj soteriološki-spasiteljski aspekt Gospoda-Bog Spasitelj koji izbavlja čovjeka iz stanja grijeha. No samo pod jednim uvjetom: da Mu se čovjek bezuvjetno preda. To podrazumijeva potpunu transformaciju karaktera i osobnosti, života, u smjeru suživljavanja Boga u čovjeku i tu nema mjesta površnostima kakve se znaju viđati u tzv. pučkoj religioznosti. Predanje Bogu je ozbiljan i dubok posao, to je istinska yoga koja nije vezana bilo za istočne bilo za zapadne forme izražaja.
sknezev @ 09:09 |Komentiraj | Komentari: 10 | Prikaži komentare
petak, travanj 10, 2009
U članku "Smisao svega" citirao sam riječi Krsne iz Bhagavat Gite, na što mi je bloger greggal komentirao slijedeče:

"biblija govori o grijehu,zato je čovjek ne želi razumjeti i prenijeti na sebe.
ova istočnjačka filozofija ga negira.šteta."

Budući da na svom blogu nema niti jedan članak, odgovorit ću mu ovdje.

Kao prvo ta, kako ju zoveš, istočnjačka filozofija, ne negira koncept grijeha nego ga i proširuje u onoj mjeri u kojoj na Zapadu ne žele ni misliti o grijehu, a ta je da je svaki čovjek odgovoran za ono što čini, i da nitko drugi mu tu neće biti od pomoći. Nema ti tu "spasitelja" koji će otkupiti grijehe a da čovjek može kasnije sve četiri u zrak. Svatko je odgovoran za ono što čini. I neće nitko ugledati lica Gospodnjega sve dok niti zadnju kap mrlje ne očisti. Takve strogoće nisam vidio u kršćanstvu, nema ti tamo ispovijedi pa čini što god želiš, obično sve po starom.
A kao drugo savjetovao bih ti da se malo bolje upoznaš sa materijom koju kritiziraš, jer očito je vidljivo da ti sustav yoge nije poznat.
sknezev @ 09:22 |Komentiraj | Komentari: 6 | Prikaži komentare
utorak, travanj 7, 2009
I Sat-Chit-Ananda (Bog) ima mnogo oblika. Tko ga je vidio u samo jednom od njih, poznaje ga samo takvoga. Samo onaj koji ga je vidio u različitim aspektima može reći: "Sve su to oblici jednoga Boga, jer Bog ima mnogo oblika." Ima različite oblike i bez oblika je, također mnoge njegove oblike ne poznaje nitko.
Istina je da je Bog i u tigru, ali to ne znači da bi se morali životinji suprotstavljati. Istina je i da Bog prebiva i u najzlobnijima, ali to ne znači da bi se trebali s njima družiti.
Svako biće je Narayana. Čovjek ili životinja, mudrac ili glupan, cijeli svemir je Narayana, Vrhovni duh.

Žena, čiji ljubavnik je sam kralj, neće prihvatiti slugu. Tako i duša koja jednom ugleda milost Gospodina, nema više potrebe za niskim stvarima ovoga svijeta.

Dokle god se ljudi svađaju o naukama i dogmama, znači da još nisu okusili nektar prave vjere; onaj koji ga je okusio ostaje tih.

Bog je u svima, ali svi nisu u Bogu, i zato trpe.


Ramakrishna Paramahamsa
sknezev @ 20:38 |Komentiraj | Komentari: 7 | Prikaži komentare
ponedjeljak, travanj 6, 2009
Bog je sve, sve je Bog, taj naslov je dala Svjetlotama na svom blogu jednom svom članku. Ljubav je sve, sve je ljubav! Ovako bi to zvučalo ako bismo tu izjavu preveli na Isusovu izjavu o svom Ocu.
No, ja smatram i iz iskustva mogu reći da se ne slažem s drugim dijelom te rečenice: Sve nije Bog!
A zašto nije?
Da si to bolje približite „zamislite“ si Boga kao Osobu koju beskrajnu volite, osobu, živu, kao što sam ja, ti, on, mi vi, oni….I još više osobu nego što i sami o sebi možemo zamisliti. I pretpostavimo da tu Osobu ljubite do neba, volite svim bićem i srcem, dušom svojom. Od te siline ljubavi i predanja, u ekstazi zanosa kličete: Moj Ljubljeni je sve! Jer, u svemu vidite Ljubljenoga, onoga u kojem nestajete, On je posvuda.
Ali istodobno u toj ljubavi imate i kritički sud i ne možete reći da je sve vaš Ljubljeni, jer bit i suštinu Osobe koju ljubite ne možete projicirati na nešto u čemu Ga nema, u čemu nema suštine koju ljubite.

sknezev @ 19:29 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
subota, travanj 4, 2009
Riječ povratak implicira mjesto ili odredište na koje se netko vraća, gdje je nekoć bio ili boravio. U ovom slučaju radi se o stanju, stanju duše i svijesti u koje se čovjek vraća. Nekoć, sjećam se, bio sam Tamo, s Njim, tada nisam znao tko je On i kako Ga u ovom svijetu zovu. Rekli su mi stariji da je to Bog, iako o mojem prijatelju nisu znali ništa. Kao dijete sam se igrao s njim, na žalu kaštelanskog zaljeva, u sjeni borova, ja sam se igrao sa svojim prijateljem. Bio je dijete kao i ja, malo drugačije boje kože, jače preplanuo, u nijansi modrila mora. I čini mi se da sam ga samo ja vidio. Tijekom života mi se također javljao, kad bih zazvao. Ali, zaboravio sam Mu ime kojim sam Ga zvao. Znam da ima mnoštvo imena, ali ja sam imao svoje kojim sa ga zvao. I sada to ime tražim. Ljudi govore da je to mantra, neka je, ne znam, može biti....
Također, shvatio sam da ono što su me učili o Bogu nema veze s mojim prijateljem, i da se u životu i bunio na to, maltene postao sam ateist, mrzitelj personalnog Boga kakvim su mi ga pokazivali. Izgradio sam sliku boga koji to nije, boga koji je neki zakon, princip, kao da je temelj, smisao i stvarnost svega jedan prošireni fizikalni zakon.
Ovih dana nešto mi se događa i ne znam bih li smio i sve reći. Mogu samo reći da otkrivam svog prijatelja ponovo, svog Boga, kao Osobu, ne kao ljudsku osobnost nego kao nešto mnogo više. Pisat ću o tome još.
Tražeći po svojoj arhivi našao sam jednu pjesmu koju sam nekoć napisao i objavio na blogu, nazvao sam je "Njegova pjesma" a kad ju danas malo bolje oslušnem to i jest Njegova pjesma, svima nama....

Ti u stvari voliš Mene, i u svima Mene tražiš.
Ako Te opet dodirne u duši zov tišine i mira,
znaj da Ti kucam na dveri srca.
I tražit ćeš Me u pustopoljini svijeta, u očima mnogih, u ljudima čudnim.
A naći Me nećeš, jer oni Me ne poznaju.
Znaj da u Tebi živim snagom koja i mojim rijekama kola,
znaj da sam dah kojim dišeš, da sam voda koju piješ.
Znaj da sam usne koje ćeš ljubiti, znaj da sam srce koje ćeš voliti.
Ući ću u sva mora i planine, vinuti se u visine, iz atoma ću izvirati,
Da osjetiš koliko Te ljubim i mrijet ću za Tebe, i ponovo ću doći.
Jer ljubav je Moja bez granica vremena,bez međa prostora.
Ljubavi, ti u stvari voliš Mene, to još ne znaš,
Imaj snage, prepoznaj Me
Iza svih vela i krinki ove igre,
iza zavjesa što ih tijela čine,
iza zida što osjećaji jesu.
sknezev @ 10:17 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
srijeda, travanj 1, 2009


Iznad Mene ničeg nema, o Dhanañđaya;
sve je nanizano na Mene
poput biserja na niti.
Ja sam okus vode, Kuntin sine.
Ja sam svjetlo Sunca i Mjeseca.
Ja sam om u svim vedama,
zvuk u prostoru, ljudskost u ljudima.
Ja sam ugodni miris zemlje i žar vatre,
Ja sam život u svim bićima
i isposništvo u isposnicima.
Znaj me, o Partha,
kao vječno sjeme svih bića. 
Ja sam umnost umnih
i hrabrost hrabrih.
Ja sam snaga moćnih
slobodna od želje i vezanosti.
Ja sam žudnja svih bića
koja se ne protivi dharmi,
o najbolji Bharato.
Znaj da su sva stanja,
bilo od sattve, rađasa ili tamasa,
stvorena od Mene.
Ipak, Ja nisam u njima,
ona su u Meni.
Bhagavat Gita 7:7-12
sknezev @ 18:52 |Komentiraj | Komentari: 5 | Prikaži komentare
petak, ožujak 20, 2009
Jedno od najvažnijih obilježja mudrog čovjeka jest da se on sam pobrine za svoje stanje, svjestan da je sam sebi i sudac i porota, dok nezrela osoba uvijek i u pravilu očekuje rješenje od drugoga, i za svoje krive postupke krivi drugoga. Takva osoba uvijek nešto iščekuje i očekuje, a očekivanje uvijek donosi i razočaranje, te je takav čovjek u pravilu frustriran. Frustracija za sobom donosi seksualno nezadovoljstvo, inhibiciju i sublimaciju životne energije.
Mudar čovjek za sobom ostavlja skladna djela, kada mudri ljudi vode društvo razvija se civilizacija sklada i blagostanja, kulture i napretka.
Frustriran čovjek za sobom ostavlja nesklad i kaos, stalno traži i nikad nije zadovoljan, smišlja neprijatelje i sukobe. Kada takav čovjek vodi društvo rađa se civilizacija borbe i traženja, rata i nezadovoljstva.
Prije šest tisuća godina u Indiji je cvala civilizacija Saraswati, neki je zovu i Harapo. Nju su osnovali Arijanci došavši  sa turkmenskih stepa u plodne indijske doline. To je civiliazcija koja nam je ostavila duhovno nasljeđe Veda. Ta civilizacije je bila naprednija od mnogih koje su je naslijedile.
Naša zapadna civilizacija temelji se na judeokršćanskom nasljeđu. Uz islamsku civilizaciju zajedno je možemo zvati civilizacijom Abrahamovih potomaka.
Židovi nikad nisu bili zadovoljni svojim statusom, priča o robovanju u Egiptu je upitna, a kroz religiju uvijek nešto iščekukuju. Filozofska misao plod je pastirskih umovanja, halucinacija pojedinaca a kršćanstvo koje se nastavlja također se vrti oko iščekivanja i traženja spasitelja i dežurnog krivca.
Eto, to su temelji naše kulture i civilizacije: ratovi, borbe, frustracije, traženja i čekanja.
Nadam se da će i Zapadu jednom doći kraj.....
sknezev @ 17:02 |Komentiraj | Komentari: 13 | Prikaži komentare
ponedjeljak, ožujak 16, 2009
U posljednje vrijeme, potaknut pisanjima s više strana, postavljam si pitanje je li doista crkvena priča o Isusu u stvari najveća laž ikad ispričana, odnosno je li se kroz lik Isusa provukao sam Sotona, Lucifer, nudeći svoj „spasiteljski“ nauk grešnicima na izbavljenje?
U jednom od prethodnih članaka postavio sam pitanje svetosti spisa. Naime, ako želimo istraživački, i bez vjerskih predrasuda, bez ikakve indoktrinacije pristupiti analizi problematike moramo biti posve kritički, i sve moguće opcije uzeti u obzir. Pa čak i ovu skandaloznu, za nekoga i uvredljivu pretpostavku da se u nekim segmentima Novog Zavjeta  kroz lik Isusa Krista provlači djelo nečastivog. Biblija je knjiga nadahnuta Duhom Svetim, netko će mi odgovoriti. Pa što, odgovorit ću, ionako je taj Duh Sveti govorio kroz ljude, i ljudi su sve to procjenjivali, a naposljetku i sam teološki koncept Duha Svetog je upitan i uglavnom predstavlja kršćanski koncept nepotpunog shvaćanja stvarnosti.
Isus nam donosi poruku ljubavi, da trebamo ljubiti svakoga, pa i grešnika, ali ne i grijeh. No, istodobno na drugim mjestima, govori o ognju i maču i sumporu koji čeka grešnike. Isto tako govori o Suncu koje grije jednako i dobre i zle, a također farizeje to Sunce dobrano prži. Poruka ljubavi i milosrđa krivo interpretirana stvorila je od kršćanstva religiju mase, široku stazu koja vodi u propast, masu slabih pojedinaca koji se u ime nekog ideala utapaju u gomili. I sve to pod kapom crkve koja preuzima voditeljsku uloga umjesto Boga.
Ljubav kao najviši ideal Novog Zavjeta postaje i plafon do kojeg spoznaja stvarnosti smije ići. Svaki pojedinac koji se usudi pomisliti da ljubav i nije najviši ideal biva osuđen grižnjom savjesti koja mu se kao mač kolektivne svijesti nadvija nad glavom. Mileniji vjerovanja utkali su u svijest pojedinca da je ljubav najviša vrednota života. Oni koji poznaju istočnu misao znaju da spoznaja ljubavi kao takve jest tek jedna stepenica u spoznavanju stvarnosti, te da iznad nje postoji još i viši smisao dan kroz istinu, pravdu i znanje. U ime ljubavi mnogi su sebe pokopali, ne znajući za dublju pozadinu koja stoji iza događanja stvarnosti. Jedna od tipičnih zabluda jest sažaljenje i milosrđe prema nekom tko ga ne zaslužuje, ja bih tu bolest nazvao sindrom majke Tereze. Netko će vam na prvi pogled sličiti da treba vašu pomoć, da se trebate žrtvovati, a ne znate da je neka osoba možda zaslužila svoje stanje, možda je bila neki zločinac u prošlom životu, a vi se miješate u karmičke tokove određene samom prirodom postojanja. Tako da duša umjesto da nauči lekciju biva oslobođena tereta a vi preuzimate na sebe taj teret. Na taj način vaša dobra namjera, htijenje ka smislu biva pokopano i vi nazadujete u evoluciji a zloj osobi dajete priliku da i dalje širi svoju rabotu. Perfidna demonska igra koju ste popušili.
A upravo takve zamke možete naći u tzv. svetim spisima svih vrsti. Ne treba slijepo čitati i nekritički vjerovati.
Što se tiče krivog Isusa kojeg je većina vjernika popušila zajedno u kompletu s kultom njegove mame samo da spomenem neke natuknice u obliku citata iz „Svetog“ pisma:
U Starom Zavjetu Izaija piše:

„Kako pade sa nebesa,Svjetlonošo, sine Zorin? Kako li si oboren na zemlju, ti, vladaru naroda?U svom si srcu govorio:  'Uspet ću se na nebesa, povrh zvijezda Božjih prijestol ću sebi dići. Na zbornoj ću stolovati gori na krajnjom sjeveru.“

Svjetlonoša, sin Zorin, odnosno sin zvijezde Danice, planete Venere koja se ujutro prva javlja, prije Sunca, postavlja sebe između Zemlje i Sunca, čovjeka i Boga, jest sam Lucifer. I astrološki gledano, negativni aspekti Venere dat će sklonost osobe izvanjskom i površnom, bez dubine i snage nutrine.
U Otkrivenju piše:

"Ja, Isus, poslah anđela svoga posvjedočiti ovo po crkvama. Ja sam korijen i izdanak Davidov, sjajna zvijezda Danica."

Treba li ovdje komentara?

Prvi Papa, u svojoj drugoj poslanici kaže:

„Tako nam je potvrđena proročka riječ te dobro činite što uza nju prianjate kao uza svjetiljku što svijetli na mrklu mjestu - dok Dan ne osvane i Danica se ne pomoli u srcima vašim. Ponajprije znajte ovo: nijedno se proroštvo Pisma ne može tumačiti samovoljno jer nikada proroštvo ne bi ljudskom voljom doneseno, nego su Duhom Svetim poneseni ljudi od Boga govorili.“

Govori li to možda Petar da toj ponesenosti Duhom Svetim prethodi uvjet da Danica osvane u srcu? Danica, jutarnja zvijezda? Tko tu koga vara?

Nadalje, samo ime Isus u prijevodu znači: Jahve je Spasitelj. Jahve, Onaj koji jest, Stvoritelj ovog materijalnog svijeta, nije Apsolut, nego neka emanacija, niža forma koja se bavi stvaranjem. Gledajući šire porijeklo židovskog koncepta Jahvea može se vidjeti da isti potječe iz Egipta te da nema veze s Bogom. Stari Zavjet je ionako koktel svega i svačega, i tek tu treba biti kritičan. Ja za sada ostavljam otvorenim pitanje  je li uopće i sama prva zapovijed od deset izrečena iz duha stvarnosti.
Onaj kozmički Krist jest Emanuel, Bog s nama, a koliko crkveni Isus ima veze s Bogom procijenite sami.


sknezev @ 19:58 |Komentiraj | Komentari: 10 | Prikaži komentare
četvrtak, ožujak 12, 2009
Jeste li ikada razmišljali kako nastaje govor, odnosno jezik? I zašto je neki jezik bogatiji i sadržajniji od drugog? Govori li nam to možda i o svijesti naroda koji njime govore? Primjerice, Eskimi za snijeg imaju veći fond riječi od nas, Engleza ili Nijemaca. Razlog je tome što je pojava snijega u svijesti Eskima ostavljala veći dojam nego kod nas, uočavali su više vrsta snijega i stoga stvarali više pojmova o snijegu. No, to ne znači da je engleski jezik ili hrvatski manje ili više vrijedan od eksimskog ili da su narodi koji njime govore podcijenjeni ili precijenjeni u odnosu na druge.
Govor nastaje kada želimo komunicirati s drugima, kada želimo sadržaj naše svijesti ispoljiti, izraziti neki pojam riječima, glasom. Dakle, jezik je govor pojmova. Što je pojam i kako on pak nastaje?
„...Spoznajemo samo pojave stvari, odnosno predodžbe koje one u nama ostavljaju. Razum je moć sinteze onoga što je u znanje spojeno. Sposobnost je razuma mišljenje: sjedinjavanje u svijesti određenih predodžaba, odnosno moć prosuđivanja....“
„...Iskustvo se stvara tek dodavanjem razumskog pojma (uzroka) zamjedbi...“

Znači, pojam je ono što je razum stvorio o zamjedbi. A riječ je glasovna verzija pojma. No, sam pojam ne predstavlja stvar koju opisuje, nego samo pojavu iste. Same stvari po sebi, ono što one jesu u stvarnosti, nije moguće spoznati niti predočiti riječima. Zato je ljudski jezik uvijek siromašan u pokušaju prenošenja iskustva. To je stoga jer je i samo iskustvo nepotpuno.
Ako bismo željeli definirati jezik s riječima koje predstavljaju autentične pojmove to ne bismo mogli. Ne zaboravimo, riječ je glasovni izraz pojma, a pojam je ono što je razum stvorio o zamjedbi, ili iskustvu.
Jedino iskustvo koje je potpuno jest iskustvo samog sebe, svog postojanja i svojeg života. Sve ostalo podliježe oblikovanju uma-razuma i koncipiranju u pojmove. Jedino sebe ne možete pojmiti nego doživjeti.

Stoga je i stvoren jezik koji zaobilazi um, i direktno nas dovodi u iskustvo stvarnosti. Taj jezik jest sansrkt. Sanskrtske riječi su u stvari rezonantni zvukovi našeg tijela. Svaki osjećaj, misao ili stanje izražena sanskrtskim riječima direktno je iskustvo onoga što predstavlja. Mnogi govore da su sanskrtske riječi mantre, a riječ mantra znači 'osloboditi um'!!!

Ovo sam iskusio koristeći mantru za rad s Kundalini energijom koja glasi 'Sat Nam'. Ta mantra u prijevodu znači: 'Ja sam istina, moja priroda je istina, ja sam stvarnost....'. I doista, vibrirajući riječi te mantre dolazi do energetskog usklađenja i tijelu koje dovodi do percepcije stvarnosti, sve dublje i jasnije. Ne samo ta mantra, nego sve sjemenske ili bija mantre su u biti sjemena stanja svijesti, to su zipane datoteteke stanja koja predstavljaju.



sknezev @ 21:11 |Komentiraj | Komentari: 6 | Prikaži komentare
utorak, ožujak 10, 2009
Biblija je sveti spis, Kuran je sveti spis, Bhagavat Gita je sveti spis, Popol Vuh je sveti spis, 1-2-3-4-Izgubljeni, ima nas još...zapjevali bi sveti spisi u ime samih sebe…
Dakle, Biblija kao zaokružena cjelina je sveta knjiga za kršćane i jednim dijelom za Židove i u prepisanoj verziji i prilagođenoj islamu za muslimane. Ne zaboravimo da muslimani koriste neke biblijske likove, a Evanđelja im se zovu Indžil…
No, to je manje bitno za ovu priču.
Pitam se, tko neki spis posvećuje? Recimo mayanska sveta knjiga Popol Vuh je bila hrpa črčkarija za konkvistadore. A vjerojatno je to bila i Biblija za Indijance. Isto tako sve te knjige bile bi za izvanzemaljce samo plod umovanja i vjerovanja Zemljana. Ništa posebno. Osim spisa mnoge stvari mogu biti svete, kako kome.
Stoga, zaključak je da čovjek-osoba daje nečemu svetost. To nešto je nekome sveto jer mu pruža određeno zadovoljstvo-emotivno, mentalno, intelektualno, duhovno….No, ta svetost ne mora biti drugoj osobi takva.
I tako se nađe grupica učenjaka, teologa i filozofa i proglasi kompilaciju knjiga svetom i nadjene joj ime Sveto Pismo ili Biblija.
No, je li itko provjeravao postoji li kontinuitet percepcije stvarnosti, opisa Boga, kroz sve dijelove Biblije? Ili je i unutar samog spisa moguća podvala onoga koji ne bi želio da čovjek hodi k Bogu? Ta ionako su Bibliju sastavljali ljudi, navodno vođeni Svetim Duhom, no o tom po tom. Tko je bio stvarni Isus kao središnja figura Biblije i što je govorio ostaje nam enigma. Ostaje nam da vjerujemo. Potreban nam je kod za dešifriranje poruke.
Znate kako je onaj Francuz dešifrirao egipatske hijeroglife? Prema kamenu iz Rosette na kojem je bio ispisan tekst na tri jezika i tri pisma, pa je uspoređujući izvukao istinu.
Uzmimo mi tako svete spise i objektivno ih usporedimo i ono što je suvislo, smisleno i zajedničko izdvojimo van. Je li i to istina? Provjerimo na sebi, uvidom!
Ono što ja mogu napisati jest da mi je Biblija nekonzistentna, da ima dijelova koji nemaju veze s vezom i imam dojam da je priča o cjelini Biblije jako nategnuta. Povlačeći paralele s vedskim tekstovima može se vidjeti da jedino Ivanovo Evanđelje vrijedi uspoređivati, sve mi ostalo djeluje li-la.
No, da ne bi ispalo da sam pobornik indijskih spisa, treba reći da i tamo treba biti izbirljiv glede tekstova. Mnogi tzv. Sveti spisi u Indiji su nastali mnogo kasnije od Rgvedskih vremena i plod su percepcije stvarnosti raznih yogija. Nisu svi imali isti uvid. Što je onda autentično?
Mogu vam samo odgovoriti iz svoje perspektive-rani rgvedski stihovi, Upanišade i Yoga Sutra….
Moja je poruka samo da se postavite u poziciju neutralnog promatrača, uzmite s rezervom sve što je sveto, upitajte se zašto je sveto i je li i vama sveto? Koje su vaše vrijednosti koje vas nadilaze, gdje je točka fokusa vaše svijesti, tamo je vaša svetost. Iz te pozicije procijenite….
sknezev @ 20:27 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
srijeda, veljača 25, 2009
Ne samo da smo odavno trebali nadići iluzije bratstva i jedinstva među narodima i narodnostima bivše nam države, nego to isto trebamo čim prije učiniti i u svojem duhu spram pogleda na stvarnost oko nas. Kao što ne postoji bratstvo i jedinstvo među plemenima na ovim prostorima, već svatko prvo treba osvjestiti svoje posebnosti i tek onda ići u združivanja u raznolikosti s drugim narodima, tako niti ne postoji u duhovnosti bratstvo a još manje jedinstvo među ljudima.
Prvo ćemo reći koju o jedinstvu.
Otrcana je fraza i omiljena poštapalica svih instant duhovnjaka 'Svi smo mi Jedno', 'Sve je Jedno', svejedno koja je fraza upotrebljena očigledno se radi o napamet naučenom pamfletu, baš kako su to nekoć znali i političari.
Zašto to nije tako bit će vam jasno iz jednostavne logike. Naime, u jednini nema množine, ne može biti dvojstva, trojstva ili mnoštva. Nismo svi Jedno, jer smo svi, jer smo mi, ima nas, jebote kol'ko nas ima, i stoga niti sve nije Jedno, jer je sve. U jedinstvu bi se sve rastopilo, svo bogatstvo raznolikosti i posebnosti stopilo u neko amorfno jedinstvo. Druga je stvar iskustvo unutarnjeg jedinstva. O njemu se ne pričaj, nego se živi. No, postavlja se pitanje kakvo je to jedinstvo, sjedinjenje s čime. Postoji samo osvještenje osobne cjelovitosti koje se pogrešno projicira na okolinu kao jedinstvo sa svime. Istina je da smo tim iskustvom osvjestili jedan zajednički korijen, ali to je sve. Taj korijen imaju i sotona i anđeo. Dublje iskustvo od jedinstva jest iskustvo svoje posebitosti u toj cjelovitosti. I tada se spoznaje da sam Ja jedan, jedini i jedinstveni, neponovljivi. I da sam kao takav različit od tebe, i od svih drugih jer imam posve jedinstven odnos s izvorom, s onostranim koje u biti i definira moj Ja.
Univerzalno jedinstvo jedno je vrhunskih obmana vraga koji želi da se u toj masi bezličnosti stope sve posebnosti, kvalitete i stečene vrijednosti tijekom evolucije, da u isti pretinac sa hranom stavljamo i izmet. Današnje tendencije u ovoj liberalizaciji i globalizaciji upravo idu k tome, da se sve svede pod istu kapu, da smo svi braća, ljudi i te spike.
Mojem Ja je protunaravno bratimljenje s nekim tko u sebi ne živi slobodu bivanja, ono unutarnje jedinstvo gore spomenuto, tko glumi i podliježe regulama i stegama. Hvala lijepo, ali mi nismo braća. Bratstvo može postojati između duhovnih ekvivalenata, samo i jedino, jer u duhu se suprotnosti odbijaju, a ne privlače.
sknezev @ 13:44 |Komentiraj | Komentari: 6 | Prikaži komentare
ponedjeljak, veljača 23, 2009
Biće plaho i neiskvareno iznutra, nevino i čisto u svojoj namjeri u doticaju
 s ovim svijetom može doživjeti razne traume i razočaranja. Neki se prilagode
svijetu, postanu nalik svijetu, u-o-zbilje se, i odmaknu se od svoje nutrine
od sebe. Neki ostaju vjerni svojoj nutrini i svoje vrline pronalaze i u
životima drugih ljudi, koji su isto tako bili ili jesu čuđenje u svijetu, svim onim
neshvaćenima i odbačenima, prezrenima radi istine i pravde. Te ljude
u običnom životu vidimo kao čudake i neprilagođene,
a u religijama nalazimo kao svece,
njihovo utočište bio je Bog, i ostao Bog.
Svoju identifikaciju i realizaciju, definiciju svojeg ja nalazili su samo u
Bogu i kroz Boga.
Ali pritom se nisu time uzoholili, i dičili, nego su sebe smatrali nižim i
od mrava pred Bogom. Nisu se bahatili u svijetu svojom poniznošću pred
Bogom, nego su štoviše sebe smatrali i dalje nedostojnim da zasluže Božju
milost. Tek odavanjem priznanja Bogu, koji je sve učinio, uviđaju da tako,
na isti način, kako su i dotični  bili pomilovani, postoji nada i plan za
svako biće od strane Boga.
sknezev @ 20:00 |Komentiraj | Komentari: 5 | Prikaži komentare
petak, veljača 20, 2009
U religiji i ostalim područjima ljudske misli koji se bave smislom postojanja česta je upotreba termina transcendentno. Ako bismo tu riječ opširnije prevodili na hrvatski jezik mogli bismo reći da ona označava pojam onostranog, nečega što nadilazi određeni sustav a taj sustav istovremeno ostaje uvjetovan time.
Zamislite si jedan kotač koji se vrti na nekoj osovini. U tom sustavu postoji os vrtnje, crta koja ide kroz sredinu kotača, kroz središte kružnice koja tvori obrise kotača. Ta os vrtnje jest onostrana u tom sustavu, ona ostaje nepomična, a istodobno je neophodna za funkcioniranje tog sustava. Bez te uporišne i referentne linije kotač se ne bi mogao vrtiti.
Fizikalno gledano u svemiru je sve kolanje energije koja se javlja u raznim oblicima. Razne znanstvene teorije govore o postanku svemira na ovaj ili onaj način. Sve su to modeli u kojima je zajednička jedna osobitost: sve se kreće, ima neki dinamiku, ima neko kretanje, impuls početka. Energija je 'sposobnost tijela da vrši rad', energija je dinamika nekog sustava koji se očituje, koji postoji, a to postojanje zovemo rad. Energija deset litara benzina oblikuje se u dinamiku vožnje kroz sto kilometara. U motoru se ta energija transformira u rad motora.
Energija postojanja, energija svemira se u transformira u materijalnim sustavima u život. Život je rad postojanja, njegova izravna posljedica. Sve što postoji živo je u određenoj mjeri.
I sva ta energija svemira vrti se oko jedne točke, transcendentne svemu, bez koje ne bi bilo kretanja. Ta točka stvara vječitu razliku potencijala zbog koje se uopće i događa energija. Uvijek postoji određeni napon kao razlika potencijala između te onostrane točke i točaka u postojanju, i stoga postoji život.
U živim svjesnim sustavima, bićima poput čovjeka, referentna točka jest svjesnost identiteta, čovjekov 'ja'.  Kada je taj 'ja' u skladu s referentnom točkom svemira naš kotač se okreće skladno. No kad je ta točka pomaknuta i nije u središtu kotača tada se cijeli sustav okreće neskladno, poput kotača koji nije balansiran.
Referentna točka svemira kada je promatrana iz pozicije nesklada naziva se Bogom, a kada je naš kotač u centru vrtnje tada naš 'ja' postaje izrazom Boga.
Napominjem da Bog u stvari nema taj 'ja' nego je to ljudski način gledanja na zakonitost onostranog. Da ga mačka gleda tako vjerovatno bi ga zamišljala kao veliku mačku.
U stvari ta referentna točka postojanja jest dana kroz zakon postojanja. U spomenutom primjeru kotača referentna točka je dana matematičko-fizikalnim zakonima vrtnje ali u stvari ne postoji. Ne možete uzeti os vrtnje i izvući je iz osovine. Tako je i sa sviješću. Bog kao Bog ne postoji, on je dan kroz zakonitost postojanja, narav bivanja, u Vedama spomenut kao Rta, a kada se ta Rta živi kroz život pojedine osobe govorimo o Dharmi, skladnom i pravednom životu. Tada 'ja' postaje Bogom, a Babaji će reći „Ja sam Dharma!“, ili drugačije izrečeno 'Ja jest Dharma', ili 'Ja jest Put, Istina i Život!' kako reče Isus. 'Ja' postaje ogledalo kojem nam pokazuje kako smo usklađeni sa zakonom postojanja.
sknezev @ 11:50 |Komentiraj | Komentari: 5 | Prikaži komentare
petak, veljača 6, 2009
Ljudi danas automatski, kao neki mehanizmi prihvaćaju neke postavke koje im nameće okolina. Kao djeca ih prihvatimo, živimo s njima, odrastamo, i nikad ne postavljamo pitanja jesu li ta nametnuta znanja uopće ispravna i što ona znače za nas.
Jedno od tih takozvanih znanja jest odgovor na pitanje religije, Boga, i smisla postojanja. Svi smo prihvatili neku ideju Boga koju nam civilizacija nameće već tisućama godinama a nitko se nije usudio postaviti pitanje: Što ako je ta ideja nametnuta od vraga, recimo? Što ako nam je neki neprijatelj čovjeka nametnuo taj koncept kako bi nas ograničavao u našem duhovnom razvoj u ime neke ideje?
Hm, jeste li razmišljali o takvoj uroti?
Osobno ne vjerujem u neku urotu s ljudske strane, nego bi ta urota bila jednostavno plod inercije prirode čovjeka da si vine iznad samog sebe, da se nadiđe i da se rodi u višem evoluitivnom obliku. Tu silu koja producira tzv. boga možemo zvati i demonskom, ili jednostavno silom otpora, silom kneza ovog svijeta.
Što ako je naš bog kome se većina moli u stvari demon, vrag? Cijeli koncept kojeg su izgrađivale crkve, sve religije samo je iluzija čija povijest datira od vremena kada se je prvi čovjek počeo izdizati iznad prosjeka sredine.
Ja se sjećam komunističkih vremena kada sam osobno kao vrlo nadareni učenik morao biti kuš jer se nisam uklapao u prosjek sredine. Znam i neke ljude, u to vrijeme odrasle, koji su zbog svojih poslovnih ideja morali tražiti sreću na zapadu. Danas je zapad došao k nama, ali opet ljudi koji su iznad ne mogu doći do izražaja ako to nije u skladu s filozofijom kapitala. Recimo, Nikola Tesla je imao ideje o besplatnoj energiji, ali Kapital je rekao: Pa što ćemo prodavati onda?
Isti je slučaj i u religijama. Iole prosvjetljeni ljudi bivaju sakaćeni u duhu i spuštani na razinu prosjeka sredine ne bi li ugrožavali postojeći poredak svojim duhom. Nema istupa pojedinaca, OSOBE, to je zabranjeno. Traži se utapanje u masi, prosjeku.
Stoga su danas plodno tlo našle ideje o sveljubavi, jednoti i univerzalnosti spoznaje. To su sve produkti demona. Pa zatim spike o potrebi žrtvovanja za druge, davanja, milosrđa...što ako su to koncepti demona koji priječe razvoj osobe? Jer, što vrijedi spašavati nekoga u nabujaloj rijeci ako ćemo se sami utopiti?
Postavljam ova pitanja, čisto retorički, sjetio sam se napisa uvaženog blogeraša opiranja o prirodi Satana, zatim još nekih svojih osobnih intuitivnih blokada spram onoga što zovu bogom danas. Imam neki feeling da je netko okrenuo stvari naopako. A povijest je to i zabilježila, u krščanstvu se ta prijevara dogodila za vrijeme cara Konstantina, i od tada pravi Isus plače nad onim isusekom kakvim ga crkva reklamira. Garant toga ima i u drugim religijama. I stoga mnogi ateisti kažu da nema boga. Doista nema boga takvog kojeg ljudski um želi servirati drugom ljudskom umu, nema boga koji ima pravila i kalupe.....

P.S.
07.02.2009.
pisano kao komentar na blogu svjetlonoše, tematski se veže na gornji tekst...

Ne znam zašto bi ... trebao poštovati nečiju religiju, nečiju religiju treba poštovati u onoj mjeri u kojoj ta osoba zaslužuje svojim životom da i nju poštujemo. Sve su ostalo licemjerja i spadaju u domenu nekakve ljigave političke korektnosti. Nadalje, smatram da bilo koja osoba koja se drži svoje religije čvrsto i dogmatski, kako u stvari nalaže svaka religija, ne zaslužuje nikakvo poštovanje, jer svojom religioznošću negira onog koji nije u njegovom soju.
sknezev @ 10:15 |Komentiraj | Komentari: 8 | Prikaži komentare
utorak, siječanj 13, 2009


Iako ga svi dižu u nebesa, i hvale kao svetog čovjeka, meni je nešto odbojno kod svećenika Zlatka Sudca. Doduše, službeni Kaptol drži fenomen vlč. Sudca na distanci provodeći svoju politiku spram svega što odstupa od neke sredine, nekog prosjeka. U toj politici me podsjećaju na ponašanje Komunističke partije u bivšem režimu kada bi svakog tko je iole odstupao od prosjeka automatizmom svodili na prosjek baze.
Neki fenomen velečasnog Sudca uspoređuju s pojavom fenomena interesa za istočnjačku mudrost i u njemu vide kršćanski odgovor na taj izazov. Čak ga uspoređuju sa Sai Babom. Zanimljivo, niti Sudac niti Sai Baba nikad me nisu pretjerano privlačili, zapravo, odbijali su me.
Sudac je raji postao zanimljiv svojim blagorječivim govorima, sa svojim stigmama, navodnim čudesima, ljudi su kod njega našli svoj duhovni mir.
A ljudi su prije svega gladni čuda i čudesnoga, jer im takve pojave učvršćuju vjeru u nešto iznad njih što će se pobrinuti za sve teškoće u njihovim životima. Ljudi u čudima traže ono s čime se ne mogu suočiti u sebi, a to je snaga da se sami suoče sa svojim problemima, da pronađu njihove uzroke i da ih nadiđu, da uzrastu a ne da se oslanjaju na nešto izvana ma kako to božanski se činilo.
A pojava čuda ne mora biti znak božanskog, vrlo često to i nije, već je suprotnog predznaka, kao određena kušnja na putu-kako onome tko je obdaren čudima, tako i onome tko ih gleda. To nam je poznato iz svih duhovnih tradicija-pojave čuda mogu biti darovi ali i prepreke(Patanjali-Yoga Sutre, Sv Ivan od Križa, Tereza Avilska...).
Istinski svetac koji teži Bogu nadilazi te pojave i spoznaje da živi u Bogu i da se u toj spoznaji krije najveće čudo i najveća snaga. Na taj način i svaki drugi obični pojedinac je pozvan da to čudo pronađe u sebi, a ne da se oslanja i zadivljuje  izvanjskim čudesima.
Službeni Kaptol to dobro zna, i tu se u potpunosti slažem s tom politikom. Zato je i vlč Sudac djelomično distanciran od javnih nastupa.
Osim toga, kad vidite kakvu paradu od sebe izvodi taj čovjek svakom normalnom čovjeku bi stvari trebale biti jasne. Taj svećenik od svog svećenstva izvodi pop paradu, paradu od popa: uredne duge njegovane i obojane kose, umjetnička bradica, bijela halja...prije mi sliči na nekakvog američkog prodavača duhovne magle nego na kršćanskog mistika.
A i to što govori, to je za raju ok, to je spika za mase, za populističke nastupe, ali intuitivno čisto sumnjam da se to radi o ičemu božanskome. Tko u tome nalazi svoj trenutni mir, neka nalazi, ali i od slatkih kolača čovjeku brzo dođe zlo.

*******************************************************************************************************************************

PS.

Pisano 16.01.2009.

Uvijek će se javljati slatkorječivi propovjednici, blagoglagoljivi gurui, koji će dizati i povoditi ekstatiče mase u ime nekog boga. Ali hvala lijepo, taj bog, taj stil, ta duhovnost nije moj odabir. Odavno sam prošao školu da zbog izbora mase preispitujem svoje kriterije. Ostajem vjeran svom ukusu, svom duhu i svojim idealima. Ako je to kontra ovome što zovu duhovnost onda sam materijalist, ako je to kontra ovome što zovu božanstvenim onda sam ja sotonist. Likovi prepuni kiča i parade po mom viđenju spadaju u isti rang sa srpskim pevaljkama,  s našim zabavnjacima, literaturom Nives Celzijus, spikama Žuži Jelinek, s 24sata, s RTL-om, Narodnim radiom, i svim eventima ovog instant pomodarskog društva. Sfera religioznosti nije ničim izuzeta od utjecaja kiča, onog kiča kojeg je Kundera tako fino opisao. Lightworkeri, roza duhovnjaci, i ostale mumbo jumbo spike su mi jednostavno odbojne i više Boga nalazim u nepreglednim, snijegom bijelim pokrivenim slavonskim ravnicama nego u toj paradi, tom gemištu svega i svačega.
sknezev @ 19:21 |Komentiraj | Komentari: 53 | Prikaži komentare
nedjelja, prosinac 28, 2008
Stojim u redu u banci, ispred mene nekoliko osoba, iza mene red do ulaznih vrata. Očito je dan kada se dižu, plaće ili mirovine. Žuta linija diskrecije se ne poštuje kod nas pa svatko može vidjeti i čuti što tko govori sa službenicom banke. Uglavnom ljudi dižu par tisuća luna, tri, četiri, maksimalno pet, a neki i do tisuću, koliko tko ima, i koliko može. Slušam i probleme s kamatama, ma svašta. Dolazim i ja na red.
„Dobar dan, molim vas pogledajte je li mi sjela uplata danas“
„Da, gospodine, uplaćeno je danas 32.548,45kn!“
„Hvala, podigao bih 25.000 kuna!“
Podižem novce, stavljam one tisućice u džep i napuštam banku. Raja me gleda kao zločinca, kao tajkuna, kao političara.
Naravno, ovo je hipotetski opisana situacija, i na moju žalost nije se dogodila. No, pitanje jest: Kako se čovjek može osjećati u toj situaciji?
Padaju mi na pamet neki odgovori:

-    nekako čudno, s osjećajem grižnje savjesti što imam toliko love a raja nema
-    uznosito i bahato, u stilu: kaj je luzeri, ja imam, vi nemate, kaj me gledate
-    ponosno, jer sam došao po svoje novce koje sam pošteno zaradio

Ja sam jednom bio u situaciji gdje sam nakon duže krize neimaštine s početka devedesetih dizao četiri tisuće dolara odjednom koje je stari poslao nakon što je dobio prvu plaću na brodu nakon dužeg vremena.Osjećao sam se nekako čudno, s osjećajem grižnje savjesti što imam toliko love a raja nema. No mene nitko nije pitao kako mi je bile mjesec dana ranije.

U poanti ove priče krije se magija odnosa prema novcu. Taj odnos prema novcu posljedica je raznih faktora iz života pojedinca, i uglavnom govori kakav stav imamo prema sebi. Zanimljivo je da se paralelno takav stav preslikava na odnos prema seksu. No o tome drugom zgodom.
Problem s novcem u svojoj suštini je problem odnosa sa samim sobom. Bez obzira imamo li ga objektivno dosta ili premalo, naš odnos prema njemu reflektira se kroz osjećaj ne-imanja dovoljno novca, neadekvatne kompenzacije za ono što jesmo ili što mislimo da jesmo. Izraz neadekvatna kompenzacija znači da u pozadini problema leži nesklad energija koje nosimo i koje dobivamo kao povrat iz okoline. Ovdje imamo dva moguća slučaja, prvi je da smo bahati bogataši i nikad dosta love, a drugi je da smo profesionalni jadnici koji su se ufurali u svoju patetiku i grcaju u mjestu. U prvom slučaju energetski sustav osobe nije usklađen jer osoba precjenjuje svoj potencijal i zauzvrat traži više nego objektivno vrijedi. Taj nedostatak se zamaskirava novim i novim stjecanjem materijalnih dobara koji su samoreflektirana nagrada okoline, poput slanja ljubavnih pisama samima sebi.
U drugom slučaju se podcjenjuje se potencijal samog sebe što kao posljedicu ima zakočenost energija, nabijenost potencijalom koji se nema gdje prazniti. Nagrada okoline ne dolazi iz jednostavnog razloga što se u okolinu ništa konkretno i ne daje.  Energetski nesklad se nastoji podmiriti prodajom dostojanstva i samopoštovanja kroz osjećaj jadnosti i patnika, igranja na loptu iznuđivanja pažnje.
U oba slučaja radi se o neotvaranju svojih kreativnih potencijala prema van, prema okolini, samo što se u prvom slučaju samopoštovanje kupuje, a u drugom prodaje u bescjenje. I oba slučaja vode u energetski bankrot.
sknezev @ 12:19 |Komentiraj | Komentari: 8 | Prikaži komentare
petak, prosinac 19, 2008
Duhovnost je vrlo čudna bolest, a bijeg u istu često je izgovor za neki neuspjeh u životu. Na taj način duhovnost postaje utočište za neuspješne, neutješne i za sve one koji nisu polučili rezultat ili afirmaciju na materijalnom planu. Čudna je ta magijska povezanost materije i duha, nutrine i vanjštine, nalik je to pužu koji pruža svoja ticala istražujući okolinu. Na svaki nepoznati dodir izvana ticala se povlače unutra i aktivnost se smiruje dok strah od nepoznatog ne prođe.
Uspjeh u materijalnom svijetu druga je riječ za afirmaciju svojeg 'ja', ili ega. Duhovnjaci bi rekli da postoje dva ja, jedan lažni a drugi pravi. Ne postoje dva ja, jer ne postoje dvije osobe, a ako postoje dvije osobnosti u jednom tijelu tada se to zove shizofrenija. Samo je jedan 'ja' i to je ovaj kojeg trenutno živimo.
Duhovnjaci omalovažuju ego, i teže afirmaciji u nekom Nadja. Negiraju 'ja' a istodobno naglašavaju nekakvu spoznaju u novom ja. A tko će molim vas lijepo doživjeti to iskustvo nego upravo 'ja'? Kakvo takvo, opet je to 'ja', I nije li to egoizam nad egoizmima? Želim spoznati jer spoznajom dobivam atribute nečega što je iznad materijalnog, kao da se durim u društvu i kažem: ' Nisam ja materijalist, ja ne žudim za BMW-om, ja želim Ferrari!“
U isto vrijeme govoriti protiv ja, i veličati ja vodi u bolest i rascijep osobnosti. Um ostaje zbunjen na ovim ponašanjem volje, to dezorijentira čovjeka i gubi se smisao i orijentir u životu. To je što se tiče istočnjačkog pristupa.

Zapadnjački koncept također negira materijalno, tjelesno, izvanjsko i traži afirmaciju jastva u drugome, bližnjemu. Jer, u onome Drugome sam ja, to sam ja. U služenju Drugome oslobađaju se energije jastva i osobmost se izgrađuje. No, treba se odreći sebe. Opet kontradikcija! Kao da traže da izvučem bližnjeg iz nabujale rijeke, a da se odreknem obale. Ne bi išlo!

Sam koncept duhovnosti, bilo zapadnjački, bilo istočnjački ne valja! Ne valja ovo što su propovjednici i gurui napravili  u tumačenju temeljnih zakona postojanja. Jer u življenju tih zakona krije se sklad nutrine i vanjštine, ispunjenje duhom i afirmacija u materiji. To se tada ne zove niti duhovnost niti materiijalizam.
Duhovnost koja se ne gradi oko tog koncepta postaje pribježište gubitnika koji afirmaciju nisu našli pa je traže na alternativnom bojištu, ponašaju se poput vojnika koji su pobjegli s bojišta i vode neke svoje ratove na mjestu gdje im to nije dužnost. A dužnost je voditi rat i borbu upravo ovdje, duh treba silaziti u materiju i svladavati je. Zato se Isus u novozavjetnoj priči vraća da bi preobrazio zemlju.
Duhovnosti se danas okreću gubitnici, opet ponavljam. Gledam to i kroz prizmu svoje karijere duhovnosti. I sam sam stupio u te vode iz istih razloga-ostavljen od cure na kraju srednje škole, neuspjeh na faksu(odnosno uspjeh kakvog nisam želio), nezadovoljstvo poslom, sve je to rezultiralo traženjem sebe na pričuvnom bojištu. I kad pogledam sve likove koje sam viđao na toj sceni sve je to isto. Ili slične priče kao moja, ili još gora, ili ljudi u starosti kojima smrt kuca na vrata pa traže smisao za život u kojem nisu vidli smisla. Baš danas čitam u novinama da su se crkve počele puniti nakon sve učestalijih vijesti i nagovještaja ekonomske krize. Koja je to nebuloza, ljudi traže boga kad im prigusti, kao da je bog juke box za neostvarene snove. Nema takvog boga, to nije opijum naroda nego crack u stvari. Treba pogledati sebi u oči i odgovoriti na pitanje, suštinsko pitanje: ' Kog boga ja tu tražim? ' To sam se i ja zapitao....i našao sam odgovor da ja u biti ne volim materijalno, ne volim jedan pol tvorevine a drugi pol iste te tvorevine tražim. Glupost!
I onda se ponekad zamislim zašto nemam novca koliko mi treba. A novac je mjerilo naše očitovane energije. A kako ću imati novac kada ga nisam volio, i sav novac koji sam dobivao prolazio je kroz moje ruke kao voda kad zatvorim šaku, ponašao se prema njemu kao prema neprijatelju, jer je u mojoj psihi bio fuj. A bio sam sam sebi fuj, mrzio sam sebe, i od sebe radio patnika, nisam se poštovao i naposljetku do dovodi do otrežnjenja. U isto vrijeme podsvjesni dio mene je tražio balans, tražio je nagradu ili plaću od Drugoga. I zato sam se zaduživao poput svih građana Lijepe naše, prelijevao iz šupljeg u prazno. Mrzivši sebe želio sam se uništiti a podvojeni dio mene želio je živjeti. Podsvjesno sam unosio veće količine hrane u sebe, sjebao si metabolizam i ruinirao jetru. Jetra je karma ovog života, sve ono potisnuto, osjećaj manje vrijednosti , i krvna slika mi je rekla sve. Okrećem ploču, basta canzone belli ragazzi e ragazzine, vraćam se k sebi.

Postajem materijalist i volim sebe. Nije fuj imati kockice na trbuhu, nego sexy, i to ću opet imati, nije loše nositi i željeti finu odjeću, dobra vozila, nego poraditi na tome da se zaradi to,  nije preseravanje ako ispadnem pametan i genijalan jer ja to jesam, nije loše biti ponosan zbog uspjeha jer to sam ja, to je moja priroda, nije loše biti bogat jer to nije duhovno, dapače, riječ bogat ne dolazi od vraga nego od istog korijena iz kojeg dolazi riječ Bog.

Doista u pravu je marksizam: subjekt mijenjajući objekt ujedno mijenja sam sebe, odnosno čovjek djelujući u svijetu afirmira sebe i svoju nutrinu. Ako energije nemaju balans neminovno dolazi do revolucije, najprije u samom sebi, a kada se skupi kritična masa pojedinaca doći će i na globalnoj razini.
To je tek tada prava duhovnost kada ratnik ide na bojište u skladu svoje dužnosti, poput Arjune na bojnom polju Kuruksetre.
Sve mi dolazi u glavu ideja da počnem organizirati tečajeve materijalizma kao parodiju na tečajeve svega i svačega na polju duhovnosti.
Ma ovo je tek početak mojeg oslobađanja od opijuma naroda....
sknezev @ 08:45 |Komentiraj | Komentari: 15 | Prikaži komentare
srijeda, prosinac 17, 2008
Mnogi osnivači današnjih religija dobro su mislili, lijepo sve rekli, učenici primili, ali svijet nije doživio snagu preobrazbe kakvu je začetnik inicirao. Zašto? Jer, svatko prima na svoj način i na svoj način pronosi. Što nakon par tisuća godina bude od izvorne poruke možemo vidjeti po stanju u svijetu.

Isus je rekao svojim učenicima:" Pođite po svem svijetu, propovijedajte evanđelje svemu stvorenju. Tko uzvjeruje i pokrsti se, spasit će se, a tko ne uzvjeruje, osudit će se."

A što je danas ispalo, nalik je poruci koja je trebala stići do kranjih izvršitelja u ovom malom filmiću kojeg svakako pogledajte. Svaka sličnost je više nego očita, a ironija više nego namjerna u ovom mom tekstu.


sknezev @ 21:28 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
srijeda, prosinac 10, 2008
Inspiriran novim tekstovima svjetlotame o Reikiju odlučio sam dublje istražiti pojam Reikija i onoga na što se odnosi. Naime, moderna škola Reikija poćinje u Japanu sa začetnikom „nove“ tradicije Ushuijem. Kako u prijevodu s japanskog sama riječ znači Univerzalna energija(Rei=univerzalno, sveobuhvatno, božansko?, Ki=energija, Chi, Ki) očito bi ta energija trebala biti poznata i prije vremena Ushuija. Kako je poznato sam Ushuiji je govorio da se Reiki spominjao u spisima tibetanskog budizma. Nadalje, sama sama religiozno-filozofska misao Japana potječe iz budizma, a korijeni budizma su u hinduizmu, odnosno indijskoj tradiciji. Pa rekoh sebi, ako je to Univerzalna energija očito mora biti spomenuta i u Vedama.

Mnogi reikisti izjednačuju pojam Reikija s pranom, orgonom, ki energijom, bioenergijom....No, svjetlotama kaže da Reiki nije bioenergija.
U pogledu na drugu razinu stvarnosti, onu iznad materija, postoje mnoge zbrke u terminima. To je razina bioenergije, životnog električkog fluida, orgona...Ali kako svjetlotama piše Reiki je više od toga.
I onda su mi se otvorile oči osobnim uvidom, iskustvom. Jer, Reiki jest Prana u vedskoj terminologiji, ali Prana nije bioenergija, niti je druga razina postojanja kako su to teozofi modelirali.

Što je onda Prana?
Kada se Brahman očituje stvara prostor očitovanja i dinamiku unutar tog prostora. Prostor očitovanja sadrži sve što će se dogoditi u svim vremenima i prostorima, poput filmske trake na kojoj su sve scene jednog filma. Taj prostor se u Vedama naziva akasha.
Akasha svojim postojanjem uzrokuje i dinamiku odvijanja tog filma. Zamislite si udubinu na nekoj plohi, kao da stavite tešku loptu na plahtu razapetu na četiri kolčića. Ta udubina jest akasha a ona svojim postojanjem uzrokuje da sve klizi prema rupi. Na taj način akasha stvara dinamiku.
Ta dinamika u nekim tekstovima opisana je kao Fohat, ali u najranijim tekstovima Veda riječe je o Vatri, pojmu Agni koji leži u svima nama, posvuda, i kao takva je Univerzalna energija.

„Postoji vatra koja počiva unutar zemlje i u biljkama i voda ju nosi, vatra je u kamenu, i duboko u čovjeku, ista ta vatra gori i na nebesima.“
             (Atharva Veda)

Kasnije u upanišadskim tekstovoma, yogijskoj i tantričkoj literaturi govori se o Prani. Dakle, Prana nije bioelektricitet, orgon, nego je Prana temeljno svojstvo očitovanja, posljedica postojanja, i ja bih rekao sveprisutna energija, energija postojanja. Kao takva s pravom je sinonim za Reiki.
A Mahatapaswi Sri Kumarswamiji u knjizi „Dimenije yoge“ piše:
„U Yoga Shastri, termin Prana je daleko opsežniji; postoji prapočetna Prana, poznata pod nazivom Mukhya Prana ili Maha Prana, a ona se dijeli na dvije - pojedinačnu i univerzalnu.“

Što se pak slaže sa svjetlotaminom pisanju o energiji u nama i izvan nas.

Sama praktična uporaba te energije također je spomenuta u Atharva Vedi i primjetit ćete da nalikuj praksi Reikija u svrhu iscjeljivanja, iako sam Reiki nije namjenjen samo iscjeljivanju.

Ayam me hasto bhagwanayam me bhagvattarah: Ayam me vishwabheshjoayam shivabhimarshanah:II (6)
Hastabhyam dashshakhabhyam jihwawachahpurogavi-anamayitnubhyam hastabhyam tabhyam tawabhi mrishamasi II(7)
(Atharva Veda, 4;13;6-7)

„Naša lijeva ruka je namjenjena, oblikovana i osnažena Vrhunskom snagom za liječenje koje uklanja prepreke slobodnom tijeku radosti, a naša desna ruka je još moćnija jer sadrži ozdravljujući dodir Univeruma; njen iscjeljujući dodir donosi mir, koordinaciju, donosi smisao, radost i oslobođenje od svih otrovnih uvjeta materije: rođenja, smrti, starosti i bolesti.“
sknezev @ 09:23 |Komentiraj | Komentari: 15 | Prikaži komentare
nedjelja, prosinac 7, 2008

Ovo je nastavak diskusije iz prethodnog članka, tema je mogućnost spoznaje subjekta, malo smo zaglibili u filozofiju, možda nekome bude zanimljivo. Moj sugovornik je MZ, odgovara kurzivom....

Značenje o kojem govoriš nalazi se u subjektu, subjekt je "aparat" u kojem se odvija proces misli. Svijest izvire iz subjekta.
Upravo tako. Svijest nije eksterni svijet, već izvanjštena refleksija našeg unutrašnjeg nazora u dodiru sa nepoznatom besmislenom datošću koju uvijek oblikujemo u procesu promatranja i razmišljanja o njoj.
 Međutim, po Kantu, mi u stvari spoznajemo samo pojave stvari, odnosno  predodžbe koje one u nama ostavljaju. Razum je moć sinteze onoga što je u znanje spojeno. Sposobnost je razuma mišljenje: sjedinjavanje u svijesti  određenih predodžaba, odnosno moć prosuđivanja.
Da, ali Kant nije išao dovoljno daleko, te je Stvar samu smještao u transcendentalno i zauvijek je odvajao od ljudske spoznaje. Ono što je Hegel tu postavio nije suprotnost Kantu, već daljnja razrada, a daljnja razrada nam govori da ta onostranost Stvari funkcionira kao "privid kao
privid" tj. da zastor/barijera koji sakriva Stvar JEST sama ta Stvar
, to jest njegova FUNKCIJA nastaje samim time što se spoznajom odnosimo prema njoj.

 Iskustvo se stvara tek dodavanjem razumskog pojma (uzroka) zamjedbi.   Kauzalitet je također subjektivni oblik suđenja. Čovjek je tako zakonodavac prirode: svojim kategorijama on uvjetuje i određuje kakvo će biti njegovo  iskustvo, pripisujući zakone svoga razuma prirodi.
Da, tu leži i Hegelovo neslaganje s načinom kako su se neke čisto prirodne stvari tumačile u njegovo vrijeme (poglavito Newton), da bi tek u naše vrijeme, sa kvantnom mehanikom došle do prave materijalističke teorije lišene mistifikacije. Ostao je jedino još nesretni pojam "sila".
Dakle, same stvari po  sebi nije moguće spoznati, nego samo pojave istih.
... rekao bi Manojlo Kantović, a Georgi Hegelov bi dodao da pojavnost nije "puka" pojavnost, već je to Stvar-po-sebi kao čista radikalna nagativnost čije prisustvo mora biti pretpostavljeno Ideji s ove strane, to jest, da "ova strana" može (subjektu) postojati samo ako pretpostavimo drugu stranu. Pojava je zapravo "samoodnosna" prema negativnosti Stvari. Negativno (kantovsko) iskustvo Stvari-po-sebi se u dijalektičkom obratu nužno iskreće u iskustvo Stvari-po-sebi kao same te radikalne negativnosti. Sama Bit kao ono Realno je negativitet koji je neadekvatan Pojavi, budući da je Ništa prema svome Pojmu, bijedan preostatak bez smisla ukoliko nema subjekta. Cijeli taj prelazak sa Kanta na Hegela kao da ponavlja prelazak sa judaizma na kršćanstvo - od svijeta izdvojenog strašnog Jahvea preko iskustva mizerne smrti Boga u iskustvo "Boga" kao nečega što je među nama. U fenomenalnom promatranju te dijalektike, rekli bismo da bi to bio puni krug ponavljanja, no to je zavojnica na pužnici prije.

Um je nezadovoljan tim  ograničenjem spoznaje na pojavu i uvjete iskustva te stremi ka daljnjem  istraživanju spoznaje, preko spoznavanja instrumenta spoznaje. (subjekt želi spoznati sebe)
A to može tako da spozna totalitet sebe i spoznaje u kuglasto zatvorenom apsolutnom, tj. da pribroji samu spoznaju, njezine greške u cjelinu.
Hegel opet govori da je izvan vode nemoguće naučiti plivati. Po Hegelu postoji sveopća bit svijesti i svijeta, duha i materije, subjekta i objekta, koja se razvija tako da tek na kraju procesa dolazi do svijesti o sebi.
Na kraju dijalektičkog procesa dodao bih - do trenutka zastoja koji može biti i je bilo kada u odnosu na spoznavanje onoga što je bio.
Tek  na svršetku subjekt je što jest u biti. Spoznaja je moguća uz pretpostavku  identiteta svijesti i svijeta oko nje. Subjekt i objekt su u svojoj biti istovjetni.
Spekulativno istovjetni. :-)
Svijet prožima jedinstvena zakonitost. Zakonitost po kojoj se odvija spoznavanje ujedno je i zakonitost zbilje. Svijest je sa svijetom u dinamičnom  odnosu razvojnog zbivanja u kojemu je dijalektičnost procesa objektivna karakteristika i svijesti i svijeta. Dijalektika je put samorazvoja apsolutne ideje. Međutim, dijalektika je više opažanje strukture  Bitka
Da, zato je prikladnije reći da je metoda fenomenološka, a ne dijalektička, jer ono što se opaža je sam dijalektički proces. Jasno, i sama metoda proizlazi i uključena je u taj proces. To je put samosvijesti.
a ostvarivanje i pojavljivanje Bitka su stvar i metoda istraživanja.
Fenomena.
Ako bismo poslušali Kanta i njegove ideje koje je dalje razradio Hegel, rekao bih da tada subjekt u biti ništa novi niti ne spoznaje, po njima se znanje, odnoso spoznavanja svodi na prepoznavanje onoga što već u  potencijalu postoji u subjektu. Ja se pitam čemu onda uopće cijela ta evolucija spoznavanja ako je kraj jednak početku, odnosno kako kaže Hegel da  'subjekt na kraju procesa dolazi do svijesti o sebi'.
Samom tom spoznajom subjekt "/postaje/ ono što je oduvijek bio", premdaje to "oduvijek" moguće samo na kraju. Historija se mijenja. Naravno, ne kao prirodni proces tika-taka, već kao naša svijest o onome što je bilo. Ili kako kaže Hegel: Atinina sova leti tek u sumrak. Dakle subjekt je posredovan i kraj sadrži početak i sve dionice puta, te tvori završnu cjelinu koja je onda viša od pukog početka u neku drugu dimenziju. Kada bi se uzeli samo početak i kraj cijelog bez procesa, to bi doista bilo ništa, to jest, ne bi bilo napretka u tu jednu drugu dimenziju u koju nas baca to čudno "kružno" gibanje. BTW, nema tu evolucije, nije to ništavna kaotična priroda, to je Κόσμος. :-)
 No, netko ga je morao   "gurnuti" u taj proces, ne postoji samo jedan subjekt, to sam i sam napisao  u uvodnom tekstu ove teme.
Proces je nastao kao volja koja samoj sebi zadaje muke kako bi promjenila ono prvotno u nešto drugo. Kako je počelo i kako se razvijalo do svijesti je pitanje za prirodoznanost i spada u predljudski svijet. Možda jednostavno kao bolest životinje koja je po slučajnosti preživjela, da bi na kraju zavladala datošću onoga što je zatekla kao stihiju prirode.
Budući da se u subjektu nalazi ono što daje značenje spoznaji, a kako isto   nema uzrok u subjektu, rekao bih da je univerzum značenja horizont u  smjeru kojeg gleda subjekt a taj isti univerzum je transcendentan samom subjektu.
Ja bih ipak rekao da je subjekt samoodnosan pomoću negativiteta koji pruža privid Stvari s onu stranu.
 Dužnost je bivanja tada povezivanje percepcije s istisnkim značenjem. Kako  to radi subjekt i zašto radi kako radi ne bih znao reći.
Istinsko značenje kada se spozna _postaje_ to istinsko značenje. Dakle Istina je Događaj koji retroaktivno daje boju okus i miris realnosti (da tako kažem). Istinsko značenje je u prepoznavanju istovjetnosti između objektnog preostatka i njegovog pojma. Recimo kao ona najslavnija Hegelova "Duh *JE* kost".
 Poanta je u tome da ako ti nešto možeš, a ja ne mogu, ili obratno, ne radiš od toga samoposlanje i misiju, nego jednostavno uzimaš to što ti je dano zdravo za gotovo uživajući u različitosti oko sebe.
Mission impossible za fanatike. :-)


sknezev @ 10:39 |Komentiraj | Komentari: 12 | Prikaži komentare
subota, studeni 29, 2008

Na news grupi hr.alt.magija vodim raspravu na temu koja bi se mogla opisati pitanjima: može li čovjek spoznati Boga, što u stvari spoznaje a srž svega svela bi se na pitanje: postoje li dvije suštine, esencije, čovjek  i Boga, odnosno je li ista suština pojedinačnog i univerzalnog. Moji sugovornici su DS,  i Thorien Kell, a ja sam SK. Prenosim dio rasprave prvenstveno zbog odgovora Thoriena Kella koji je nadasve zanimljiv i poučan.

SK: Ocito se ti uznosis do samog Boga izjednacujuci svoju sustinu s Bozjom.Nisi li malo pretjerao?

DS: Od kud tebi ideja da postoje dvije sustine? Nije li to pretjerivanje?

SK: Zaključak slijedi iz promatranja. ako nešto ima početak u vremenu jamačno nema istu suštinu s onim što nema početak, niti ima uzrok. Ukoliko mi baciš kontru i odgovoriš da je to moja, tvoja, naša iluzija o početku o vremenu,
upitat ću te zašto ni nešto što je prije svih iskustava vremena u svojoj suštini vječno, uopće stvaralo samo sebi mogućnost percepcije iluzije, neznanja? Sama ta mogućnost pecpepcije avidye eliminira u startu ideju o samo jednoj
suštini.

Thorien Kell:  Vi se zapravo dotičete definicije tonala i naguala iz učenja toltečkog šamanizma. Tonal označava definiranu, "izronjenu" stvarnost, koja se je već dogodila, oformila, doveli smo je u okrug naše "istine", ali isto tako i označava skup svih pojmova, stvari, definicija i svega ostalog poznatog jednom određenom čovjeku. Čovjek je zapravo skup svojeg osobnog tonala. A Tonal je opet podskup veće stvarnosti koja čovjeku nije poznata. Mnoge stvari iz opsega ljudskog tonala ljudi dijele a neke su ipak specifične za samo određene ljude. Određeni ljudi poznaju pojmove, stanja, koje dijeli jako malo drugih ljudi.
S druge strane postoji nagual, viša (Božja) istina koja je skup/polje svih stvari koje su moguće. Neizrečena, "neizronjena" stvarnost. Nagual bacanja novčića jest i glava i pismo ali i skup svih ostalih mogućnosti koje se mogu desit od koje neke nama mogu bit poznate al neke i nemoraju (i zapravo nikad i nisu).
Tonal je ljudska istina, on je dio Naguala, apsolutne (božje) istine i u njega se savršeno uklapa na način na koji to ljudi u biti i ne vide. Oni tretiraju svoj tonal kao cjelovit (otud suprotnost) a on zapravo ima potpunog smisla jedino kao dio veće cjeline.
I zato, da, postoje DVIJE suštine, koje se odnose jedna prema drugoj kao dvije strane jednadžbe. Suprotne a opet komplementarne. Kad bi se pokratile rezultat bi bio nula, ali one pak postoje. Možda toga niste svjesni ali upravo sam vam dao definiciju svih stvari na svijetu ;-) Postojš samo ti (skup stvari na kojih možeš utjecat, tonal) i sve ostalo (skup svih ostalih stvari na kojeg nemožeš utjecat, nagual, ovdje naravno spadaju i svi drugi ljudi, za vas, ne za sebe)


sknezev @ 11:46 |Komentiraj | Komentari: 12 | Prikaži komentare
subota, studeni 22, 2008

Hm, baš si nešto razmišljam o ideji u Da Vincijevom kodu, koja je btw plagijat ideje iz knjige "Sveta krv, sveti gral". Da, je li Isus doista okrenuo Mariju Magdalenu, i je li mu se zalomilo pa dobio bebače.....
Zbilja, što je tu skandalozno da bi Božji čovjek prakticirao seks s kćeri ljudskom?
Zašto nam ta jebena Crkva stalno servira ideju Isusa kao sterilnog patnika promorirajući patnju kao modus života. Kao da Isus nije bančio i na svadbi, družio se s rajom i raznim sumnjivim marginalcima.
Pa malo batina na kraju života, torture, jest da nije baš neki završetak, ali i mnogi su poslije i prije njega umrli i u većim mukama....
Zašto nas se ne uči o Isusu kao Bogu radosti, veselja, punom života, izvorom života, samom Životu....

sknezev @ 09:47 |Komentiraj | Komentari: 10 | Prikaži komentare
subota, studeni 1, 2008
Poput papagaja, skoro svi, propovjednici i pobornici vedantske nauke govore kako je avidya, odnosno ne znanje uzrok početka evolucije. No, nitko mi nije do sada rekao od kuda dolazi avidya?
Stoga sam odgovor potražio i našao sam. U svojoj knjizi „Buđenje“ napisao sam u svezi toga:

„Ukoliko uzmemo da je avidya-neznanje temeljni princip evolucije, onda to nije Bog jer u apsolutnom sustavu ne mogu postojati dva međusobno isključiva načela, ili ako se ukomponiraju oba načela onda je svako biće samo sebi apsolutno i savršeno što je pak u suprotnosti o svijetu kao prividu.“

Kako sam tu knjigu pisao dosta teškim jezikom, pokušat ću sada to malo pojasniti.
Prije svega, da bi čovjek znao što je ne-znanje treba znati što je znanje.
Dakle, ako je sve Jedno, i Jedno sve, onda nema mjesta priči o avidyi kao uzroku evolucije. Jer, zašto bi nešto što je u samom startu savršeno i jedinstveno imalo potrebu za dijeljenjem u sebi i stvaranjem dualnosti iz koje proizlazi avidya i opažanje relativnosti? Ili je avidya uzrok svemu, ili Bog-Jedno, ili nešto treće?
Ako je avidya uzrok onda to znači da uslijed opažanja različitosti dolazi do evolucije. Opažanje različitosti nije problem, nego što se opažanjem različitosti uočava vlastita nepotpunost, za razliku od Boga koji opažanjem različitosti uočava svoju potpunost i u tom spoznavanju stvara.
A ta nepotpunost koja se uočava govori nam da je potrebna evolucija, da smo različiti jedni od drugih, i da smo različiti u odnosu na Nešto što je u samom startu bilo potpuno.
Dakle, u tome Nešto, u Bogu, jest sve Jedno, ali to je cilj, a ne početak, ili neki korak u evoluciji. Nije avidya uzrok evolucije nego postojanje Boga, Bog je referentna točka od koje se udaljavamo ili joj se približavamo tijekom evolucije.
sknezev @ 09:25 |Komentiraj | Komentari: 7 | Prikaži komentare
četvrtak, listopad 16, 2008
Ovu priču ste valjda čuli, no nije zgorega da ju ponovim:
 
Dođe neki lik kod mudrog starog Indiosa, negdje u Meksiku, tik uz američku granicu. Nadmeni Amer počne spiku s njim. Tražio ga je koji dim iz njegove lule.
 
„Što će ti taj dim mojih biljčica?“
„Da steknem mir poput tebe, i smirenost u duhu, spoznaju stvarnosti!“
„Do not sheat too much!“, ili ti po naški „Daj ne seri..“, reče mu mudri stari crvenokožni čiča.
„Ma daj, sav sam u bedu, nemam mira…“
„A zašto nemaš mira, bjelče?“
„Radim mnogo, obveze me jebu, krediti stižu, kupujem, prodajem, oduzimam i dodajem…“
„Bez duše si nitko, bez duše si ništa! Ha, bjelče, misliš da ja nisam slušao Partibrejkerse?“
„Ma, radim, i radim, da imam više dinero, komprendo?“
„Buraz, a kaj će ti dinero? No tengo no dinero!“
„Paaaa, da imam još love, da si kupim bolji auto, bolji stan, s više kubika, ženu bez strija, znaš kak Mile pjeva?“
„Znaaam, slušam ti ja njega, nego ombre, daj mi tu hladnu pivu iz svoje putne friđe, da ti stari nekaj veli“
Pčšššššš, čuje se otvaranje hladne pive….
„Slušaj mali, de mi reci prvo kog će ti boga lova na kraju krajeva?“
„Pa da napravim svoju firmu, i da ništa ne radim, da drugi rade za mene!“
„Mudro zboriš glupi dječače…ali vidiš, ja isto ništa ne radim, i imam sve, i ništa se ne brinem, ja sam već postigao to što ti tražiš, komprendo?“
„A moje brige, moja djeca, žena, krediti, majka, otac, posao, svi oni koji zavise od mene?“
„Ma tko zavisi od tebe, grande debilo? Vidiš, da te ova zmijurina ugrize za onu tvoju stvar bolio bi te kurac za sve koji kak ti ovise o tebi. Gdje bi tada bile tvoje brige kad bih dušu vagao na jeziku, i tražio po vječnim lovištima Manitua. Nigdje, kao što su i sada….“
„Ajd živio!“
„Živio stari moj, tvoj mudrost me prosvjetlila, ipak, nije sve tako sivo kad imaš s nekim otić' na pivo“, prozbori, ne više nadmeni nego sada mudri Amer.
Stekavši svoj mir, ode mirno u juesej, otvori ranč gdje je potajice uzgajao magične gljive čije je sjeme donio iz Tijuane….




...jebe se ovima na spotu...


sknezev @ 20:46 |Komentiraj | Komentari: 13 | Prikaži komentare
četvrtak, listopad 9, 2008

Vidioci iz nekog samostana

A jedna nogometna ekipa traži trenera

sknezev @ 21:00 |Komentiraj | Komentari: 5 | Prikaži komentare
srijeda, listopad 8, 2008
Mula bandha je sanskrtski naziv za kontrakciju perinealnih mišića u dnu kralježnicu, odnosno kontrakciju muladhara čakre gdje je sjedište Kundalini energije. Budući da bandhe kao takve predstavljaju određene ključe i brave za protok energije, tako se ova bandha još naziva i perinealna brava. Izvodi se različito kod muškaraca i žena. Muškarci kontrahiraju tzv. PC mišić koja zaustavlja mokraćni mlaz, a žene kontrahiraju vaginalne mišiće što je u pripremama za porod poznato kao Kegel vježbe prema austrijskom liječniku koji je uočio korisnost ove bandhe u olakšavanju poroda.
 
Početnicima je prilično teško locirati i izdvojiti perinealni mišić te postoje problemi oko ozvođenja ove bandhe. Nadalje, sama koncetracija na izvođenje vježbe ometa protok Kundalini jer K. se ne smije kontrolirati a pozornost svijesti na cijeli proces ometa njen slobodan protok.
 
Ja sam u djetinjstvu, u petoj godini, „slučajno“ otkrio ovu vježbu i od tada do puberteta sam je redovito prakticirao jer mi je omogućavala druženje s mojim višnjim prijateljima. Dolaskom puberteta, uslijed pojačane seksualnosti, znanje o pravilnom izvođenju palo je lagano u zaborav. Tek oko 19. godine sam ponovo otkrio principe izvođenja.
 
Najbitniji princip je odsustvo svijesti ega, odnosno onaj 'ja' ne smije doživljavati proces uzdizanja energije kao nešto svoje, nego kao djelovanje nečeg puno višeg od nas samih. Dakle, svijest se treba eksternilizirati, a to sam tada opet „slučajno“ otkrio koncetrirajući se na disanje, odnosno mantru 'So Ham'.
 
Ovih dana sam prepoznao i drugi princip ubrzavanja uzdizanja energije i čišćenja sistema pomoći tog „goriva“.
Naime, kontrakcija muladhara čakre se događa i kao nus proizvod jedne druge kontrakcije: to je kontrakcija spoja trbušne šupljine i karličnog područja, odprilike na pola puta između pupka i početka područja gdje raste „šuma Striborova“. Kontrakcijom tog područja odvlačite pozornost s prve čakre i tijeka energije iz nje, a uz mantru 'So Ham', odnosno koncetracijom na disanje uspjeh je nadomak ruke.

Klikni na sliku za povećanje!



sknezev @ 10:10 |Komentiraj | Komentari: 6 | Prikaži komentare
ponedjeljak, listopad 6, 2008

Na blogerskoj sceni rijetko tko napiše tekst koji poziva na razmišljanje, propitkivanje ili analizu napisanoga. Stoga na plitki tekst dolaze i plitki komentari, pa shodno nekim čudnim pravilima ratinga plitkost ispliva na površinu. Više vrijede komentari tipa: 'Bok, ostavljam pozdrav, kisss' nego komentari kakve kod mene pišu recimo blogerice Yemaya, Krajolici, Sheera, Svjetlotama kad bude ozbiljna i ostali koje imam na listi blogera, ili, bez lažne skromnosti, kakve ja pišem na drugim blogovima. I zato ne idem često okolo jer nemam vremena, a površne gluposti neću pisati koje govore kako uopće nisam pročitao tekst.

Danas sam kod svjetlotame naišao na kopirani tekst kojeg je napisao opiranje-Vic. Budući da ono što želim reći ne stane u onu kutiju od komentara napisat ću svoje gledište na taj tekst.

Prije svega želim reći da cijenim opiranje i njegov stil pisanja, ali kako on u tom tekstu poziva na istinost, bit ću istinit i kritičan glede napisanog. Idemo redom....


„Svijet voli laži....No…što je s čuvenom Istinom, Istinom koju u biti svi ovdje gaze?...I tko vam kaže da je svijet LJUBAV, opalite mu jednu za uho, jer mu bolju uslugu ne možete učiniti (pod uvjetom da progleda)....“

Svijet? Što je svijet? Moj svijet i tvoj svijet nisu isti jer ih gleda duša iz različitog stanja duha. Svijet odnosno stvarnost ovisi o stanju svijesti promatrača, „ljepota je u oku promatrača“ napisala je kickerica, a slično tome postoji i izreka „iz punine srca usta zbore“. Sve nam to govori da je svijet onakav kakvim si ga želimo vidjeti, „svijet je moja volja i predodžba“, napisao je jedan od najvećih poznavatelja indijske misli na zapadu-njemački filozof Arthur Schopenhauer. Dakle, opiranje, ne postoji opća kategorija pod imenicom svijet, i ovo što si napisao vrijedi za ogromnu većinu ljudi koji svojom sviješću tvore mrežu iluzije, maye onako kako je svjetlotama odgovorila u komentaru, i tu matricu zbog inercije materijalnog svijeta ljudi prihvaćaju kao svoj svijet. Za većinu ovo stoji što si napisao, međutim....


„Laž u očima svijeta nije nedjelo: laž se traži, a istinom se smatra ono što netko voli čuti.
Vi se možete uklopiti u tuđe istine, vi možete dugo tako živjeti i biti uspješni, sve dok jednoga dana ne progledate....“


Laž i istina su relativni pojmovi, iz pozicije svijeta kakvog opisuješ, koncept laži i istine mijenjat će se s vremenom, ali uglavnom će istina biti ono što onaj koji je viši u hijerarhiji svijeta, u tom hranidbenom lancu želi čuti. To svakako stoji, ali netko će ipak kad tad zapitati: Pa kakva je to istina, pa će poput Poncija Pilata oprati ruke od svega, pomiriti se sa tzv. svijetom i upitati se: Što je istina? Međutim....


„... i konačno si ne postavite pitanje:

GDJE JE TA JEBENA ISTINA?
Ali nemojte je tražiti jer je nećete naći. Promašili ste svijet! Istina ovdje ne stanuje. Ona tu fundamentalno ne prebiva!
Doći će vrijeme kada ćete shvatiti da je ISTINA sve ono što ovaj svijet nije....“



Što je istina, i gdje je istina su kriva pitanja, i shodno tome dolaze krivi odgovori. Kako je u pitanju već pola odgovora treba razmisliti koje je pravo pitanje, a ono jest: “Tko je istina?“

Jedan je čovjek rekao: „Ja jesam put, istina i život!“, i da sada ne idem u elaboraciju da time nije pokazao prstom samo na sebe, već na stanje 'ja jesam' koje svako ponaosob oživotvoruje, zaključit ću da sam istina ja, ti, i svako tko živi. I opet ću se vratiti na pitanje 'što je svijet' i kakvim ga ja kao istina vidim. Sve u svemu, i istina i laž prebiva u meni i svakom od nas. Kakvo nam je stanje duha takva je naša istina, mi smo sebi i sudac i porota po zakonu kako uspijevamo živiti svoj 'ja jesam' ovdje i sada.

Doći će vrijeme kada ćete shvatiti da je ISTINA sve ono što ovaj svijet nije!“



U indijskoj filozofiji ova izjava spada u princip neti-neti, metode u spoznavanju koja niječe sve, da bi došli do brahmana, koji nije ovo-nije ono. I kad dođemo do tog stanja zapjevat ćemo: Šivoham, ja sam On, aham brahmasmi...I shvatit ćemo kako je svo naše udaljavanje od svijeta i hodanje stazom dualizma bilo tek jedna od prvih lekcija u životu, onom stvarnom i istitom. Jer, u konačnici svega, kad se svijetla na pozornici ugase, ostaje samo jedna činjenica: Nirvana i Samsara su jedno, ne postoji ovaj i onaj svijet. Istina i stvarnost se nalazi u svijesti promatrača, i taj promtrač tu istinu živi, živi ju sve dok postoji. Oko njega će dolaziti aveti i grabežljivci kojima će smetati, jer će živjeti istinu koja njima smeta. On će im biti sve ono što se ne usuđuju biti, sve ono za čim tragaju u svijetu obmana kojeg si izgrađuju. Takav čovjek koji će živjeti istinu spava u svakom od vas, i sve dok se gleda na svijet kao unutarnji i vanjski, ovaj i onaj, znajte da je to jedan oblik shozofrenije, podjeljenosti svijeti kako je i Wilhelm Reich lijepo rekao da je 95% ljudi shizofreno. I onda te demokratska većina proglasi one koji to nisu ludima, neprilagođenima, čudacima.....

Stoga, rezime ovog komentara je pitanje: Želite li živjeti sebe i svoj svijet, i biti ludi u onima koji su „normalni“, nositi to breme, taj križ, ili će te 'prodati ljubav za konje vrane, pa pjevati ima li nade za nas' (T.B.F.)

sknezev @ 09:16 |Komentiraj | Komentari: 13 | Prikaži komentare
četvrtak, listopad 2, 2008

Svašta su nas učili na satovima biologije. Sad sam se sijetio podjele u zoologiji na razne vrste i rodove. Naučili su nas da svaka životinjska vrsta, svako životinjsko biće ima mužjaka i ženku. Pa znamo goovriti o majmunu i majmunici, tigru i tigrici, lavu i lavici, kitu i kitici. ;)))) Neee, ovo je zadnje moja umotvorina.

Osima rijetkih životinja, poput krave i bika, sva imena ženki se tvore dodavanjem sufiksa –ica na ime vrste.

To je tako jer se mi kao viša bića, ona koja proučavaju svijet životinja, svojom pozicijom uzdižemo iznad objekta proučavanja te i muško i žensko od vrste nazivamo u stvari istim imenom.

Da neki majmunski ili lavlji znanstvenik proučava svoju vrstu zasigurno nikako ne bi koristio riječ mužjak i ženka, lav i lavica, majmun ili majmunica za svoju ekipu. To bi izražavao na neki drugi način, recimo muškarac i žena, baš poput ljudi koji ženku roda čovjek zovu ženom, a mužjaka muškarcem. U nekom, neki bi nazvali šovinističkom pristupu, mužjaka ćemo zvati čovjekom, a ženku ženom. Kao da žena nije čovjek. No, da bi se potpunom jednakošću odnosili na oba spola trebali bismo ženu zvati čovječicom.

No za takav pristup potrebna nam je svijest više, da se uopće izdignemo iznad svoje vrste. Budući da je čovjek biće na granici životinjskog svijeta i nečeg više, trebali bismo se izdići u to nešto više. No, što je to? Božanski svijet, vrsta i rod bogova, bezmaterijalnih tjelesa?

Da nas sada proučavaju neki tamo gore, bogovi ili alijeni, zvali bi nas čovjekom i čovječicom jer nisu zadojeni dualnim odnosima u sebi samima koji rade podjelu na žensku i mušku narav te tako krste i ono biće suprotnog spola.

No ljudi su zadojeni, ljudi žive u svijetu dualnih pogleda i čovjeka i čovječicu se gleda kao na objekt sjedinjenja koje nedostaje u nutrini čovjeka. Tek kad dođe do tog sjedinjenja u sebi samima, muškarac će postati čovjekom a žena čovječicom, kako nas je i Stvoritelj zamislio, kao Adama i Evu, što inače ta imena to i znače. Bit će to rajsko stanje, prije nego su međusobno ugledali vlastitu golotinju i iste se posramili pred Bogom.

No, tada više nećemo biti ljudi nego nešto više....

Stoga, pokušajte onaj drugi spol gledati tako, možda vam se vrata Edena otvore.

sknezev @ 13:36 |Komentiraj | Komentari: 10 | Prikaži komentare
ponedjeljak, rujan 22, 2008

Proces uzdizanja Kundalini Shakti uvjetuje osvješćivanje nesvjesnog spektra osobnosti. Područje nesvjesnog je područje zatomljenih nagona, strasti i svega onoga što nam mehanizmi društva, norma ponašanja i ostale konvencije civiliziranog ponašanja zabranjuju. Sigmund Freud je razradio tehnike i mehanizme kako nesvjesno nastaje. Svjesno ponašanje samo je maska nesvjesnih želja u određenoj mjeri. Kundalini oslobađa te latentne energije, skrivene unutar sebe. Moglo bi se reći i da lomi barijere između svjesnog i nesvjesnog, i čovjek se ne smije opirati tom procesu jer može poluditi. Zaokruženjem cijelog procesa čovjek postaje ono što on jest u suštini. Ako ima sklonosti da krade postat će vrhunski lopov, ako ima sklonost ka poeziji postat će vrhunski pjesnik. Ukratko, čovjek postaje ono što jest, bilo dobar ili loš. Nesvjesno je otopi do kraja, ali i dalje ostaje ista ona namjera, smjer djelovanja kao i prije stvaranja nesvjesnog. Čovjek se u suštini nije promijenio.




Nasuprot tome gdje proces ide odozdo, ono što spominju hilandarski sveci ide odozgo. U tom procesu čovjek mijenja suštinu sebe, preokreće smjer i namjeru svog postojanja. I to prvo voljnim opredjeljem u samoj srži sebe koji se rađa odozgo kao novi, a potom i preporađanjem sebe kao cjeline. I ovdje nesvjesno nestaje, ali ne da se otapa, nego da se odreže s izvora energije pa prestane postojati, jednostavno nestane, usahne, kao list kojeg otkinemo s grane. To se događa u trenu, i rezultira onime što kršćanski mistici zovu „blagodati Svetog duha“ kao tjelesno-duhovni užici i lagodnosti. No, tome ne treba težiti, to se javlja kao poslijedica u tijelu i duhu kada se svijest vrati iz Boga u samu sebe.

 

U oba slučaja radi se o istom energetskom procesu koji u prvom slučaju ide do određene točke u polju svijesti nekog jastva, dok se u drugom slučaju taj proces izdiže iznad svijesti jastva i nadilazi to cijelo polje. To je predanje nekom Biću koje je više od nas, i čije aspekte usvajamo u sebe. Tako, mic po mic, mi postajemo to Biće kojem smo se predavali. No, uvijek će biti 'netko izvan nas', viši i širi od naše svijesti. Taj vječiti imperativ kretanja i nadilaženja jest suština postojanja.




U ovom drugom slučaju nema onih nus pojava koje Kundalini dovode na zao glas. Razlog je vrlo lako objasniti-energija koja sve razbija ne vrti se u krug unutar nekog polja svijesti nego ga nadilazi.

Stoga, ako vas zadese neugodnosti kod dizanja K. Energije, jednostavno se predajte nekom osobnom načelu, nekom Biću, nazovimo ga Bogom sada. Bog poprima formu kakvu želite, od Krsne, Isusa, nekog sveca, bilo koga. Tu formu koja vam je u tom trenu najprihvatljivija prihvatite kao svog izbavitelja koji vam pruža ruku iz močvare stare svijesti. Predajte mu se molitvom, ili mantrom, neka bude spontana, nikako izverzirana. Ispovijedite Mu se što vas muči u tom procesu, i zamolite da vas oslobodi tegoba, predajte mu sebe neka čini s vama što je najbolje za vas.

 

...ako ima dodatnih pitanja, tu smo....


sknezev @ 10:49 |Komentiraj | Komentari: 31 | Prikaži komentare
subota, rujan 20, 2008
Prije mnogo, mnogo godina, na Zemlji su živjeli dinosauri i njihova družina. Bila je to ekipa velikih guštera, kokoši, zmija, i te ekipice čije ostatke možemo danas viđati u prirodi. Njih se danas ne bojimo u toj mjeri kako bismo se bojali da nam kokoš od sedam osam metar šeće po dvorištu, ili da nam na moru preko ceste dok idemo na plažu pretrči gušter veličine krave.
Evolucija je učinila, priroda je poput inženjera koji bira optimalnu veličinu nekog stroja i njegovu korisnost, pa su se veličine tijela kroz koju se treba očitovati svijest smanjile te danas nemamo hodajuće oklopnjače nego se inteligencija pakira u malom, u ljudima.
Budući da je vanjski svijet preslika unutarnjeg, a evolucija materije prikaz involucije duha, tako se može zaključiti da su u ono doba tih velikih predatora neke nematerijalne forme poprimale fizički oblik. Drugim riječima, astralne osobine dinosaurusa bile su upravo predstavljene njihovim fizičkim ponašanjem: grabežljivost, pomama za hranom, borba za teritorije, ne biranje sredstva da se dođe do cilja, tupavost…Zamislite si narav tih bića i zamislite si da su te osobine također evoluirale nakon njihovog nestanka s fizičke scene. U tom svijetu astrala njihove matrice su također se profinile i poprimile oblike da se mogu nastaniti u učinkovitijim tijelima. A ljudska tijela su za to najprikladnija.
Ovih dana se na „duhovnoj“ sceni jako priča o David Ickeu, jednom Englezu, autorom više bestselera na temu reptila, izvanzenmaljske rase, koja vlada ljudima i nastoji nas podjarmiti. Osnovni presjek te teorije jest da su se negdje u doba Sumera ti reptili skurvali s ljudskim kćerima što je inače navedeno i u Bibliji(Nefili i društvo) i da je tako nastala loza križanaca ljudi i reptila koja od tada drma svijetom. Ta loza i njihovi geni su utkani u sve velike drmatore svijeta u povijesti, a danas jedan od najvećih gmazova jest Bush i engleska kraljica. Da ne duljim sad o njegovim brijačinama nastavit ću svoje misli dalje. Više o tom liku možete pročitati iz tekstova na ovim dolje linkovima.
Svakom pronicljivom čovjeku je jasno da vazda netko drma svijetom. Još od početaka klasa ona vladajuća uvijek želi održati svoj status i prenijeti svoju lovinu i na potomke. Gledajući kroz povijest uočava se kontinuitet prijenosa moći koja se očituje ili kroz silu ili kroz kapital. Na vlasti su uvijek jedne te iste osobine ljudi: ljigavci, grabežljivci, beskrupulozni egoisti. I u tom smislu David Icke ima pravo-reptilska astralna narav doista vlada tim ljudima. Ali pričati o tome kako je Bush veliki gušter koji se pred TV ekranima preobražava jesu priče da se knjige bolje prodaju. Inače, lik je izmislio dobar recept za prodaju knjiga.
Dakle, nema nikakvih dugopovijesnih urota, izvanzemaljskih upliva, sve je to objašnjivo i prirodno. Pitanje je samo dokle ćemo dopuštati tim nižim astralnim formama da vladaju Zemljom….

David Icke 1
David Icke 2
 
sknezev @ 09:19 |Komentiraj | Komentari: 26 | Prikaži komentare
srijeda, rujan 17, 2008
Postoji više razina stvarnosti, a u ovom tekstu ograničit ću se na kraći opis praničkog i astralnog svijeta.
Pranička razina stvarnosti je prva iznad materijalne, fizičke stvarnosti. To je ono što je uočljivo sofisticiranim instrumentima kada se slika aura, ili onaj sloj vrelog zraka iznad asfalta kojeg možete vidjeti golim okom. Samo treba razlikovati vreli zrak koji lomi svjetlost pa se čini da asfalt titra od samog praničkog sloja. Taj pranički sloj je u stvari prostor u kojem se odvija to titranje. Isto tako, kad bismo golim mogli vidjeti magnetsko polje ista stva je uočljiva oko magneta. Prana, Ki, bioenergija jest u stvari deformacija prostor-vrijeme kontinuuma, ono je kontejer u kojem stanuju atomi i molekule, to je onaj famozni eter o kojem se pričalo u pretprošlom stoljeću.
Eterna razina posjeduje prve odlike života. Kad nekoga molekula oživi ona dobiva svoju eternu razinu. Ta pranička razina ima i svoja bića koja nemaju fizička tijela. Ponašanje tih bića je prilično primitivno-uglavnom idu ka izvoru neke energije. U mom kraju su poznate legende o tzv. svječkarima-svijetlima koja su se javljala u sumrak u poljima i pratila su ljude. Odlike praničkog bića ima i kuglasta munja. Ta bića su vrlo jednostavni oblici života, najčešće se uočavaju i kao ostaci-ljuske nekog života kojj je napustio fizičko tijelo. To su one maglice iznad grobova, razne utvare i slično....

Astralni svijet je svijet osjećaja i misli. Iako misao nadilazi osjećaj, ipak je naravi astrala. Po meni je misao samo vrlo složena emocija, a oboje se javljaju kao reakcija na podražaj iz okoline. Tijelo poprima astralnu komponentu kada se u nekom sistemu javi dovoljan broj reakcija iz okoline, praničke naravi te isti uslijed svoje složenosti počinju grupiranje u zasebne praničke entitete koji zajedno tvore neki sistem. Taj sistem ima svoje zakonitosti kroz stvarnost koju nazivamo astralni svijet. Postoji viši i niži astral, emotivni i misaoni. Vrhunac misaonog astrala jest ono stanje koje stoji iza uzvika: „A-ha, skužio sam...“ To je uglavnom svijet u kojem postoji relacija, uvjetovanost. I osjećaj ljubavi spada u ovaj svijet jer za ljudsku ljubav uvijek treba neki razlog.
Dakle, taj svijet također tvore bića, a bića su građena od misli i emocija. A u taj svijet ulazimo u svojim snovima. Kada sanjamo pojedini događaji ne smiju se doslovno tumačiti već treba tumačiti san kao cjelinu, kao priču i poruku priče. Astralni svijet je poput bajke, a bajke najčešće i opisuju taj svijet. Suština tog svijeta jest poruka priče, to je iskorak u viši astral, dok se čovjek bavi likovima i događajima najčešće je zarobljen u nižim predjelima. Astralni svijet je svijet u koji većina odlazi nakon smrti kada se otvore riznice svijesti. Tada će naš raj i pakao biti upravo ono što nosimo u emocijama i mislima, povezano međusobno s astralima aktera koji su nam u mislima i emocijama. Svijet živih i mrtvih se tako isprepliće, i duša umrlog ne može nastaviti svoj ciklus dalje sve dok je ičim vezana za ovaj svijet. Zato se i viđaju duhovi.
Taj svijet je ogroman, i čine ga ne samo ljudski astrali nego i životinjski, izvanzemaljski....
Po stupnju razvoja ponekad je životinja razvijenija od čovjeka u tom pogledu: psi i mačke imaju vrlo razvijen astralni nivo jer se družeći s ljudima uče biti ljudi u kasnijim životima. Psi ponekad imaju više vrlina nego pojedini ljudi, pa zatim kitovi i delfini, majmuni...

Ovaj tekst sam napisao u dva tri odgovora na komentare na tekst „Tkivo svemira“ pa je Sheera postavila nekoliko pitanja kroz novi komentar. Budući da temom nadilazimo originalni tekst odlučio sam otvoriti novi post i kroz njega nastaviti diskusiju sa zainteresiranima.

Sheera:

„Tako sam i nekako mislila, da umrli neko vrijeme ostaju u astralu. Samo,što je "neko vrijeme", što znači"dok ih bilo što veže za ovaj svijet"? Jesu li to nezavršeni poslovi? Jesu li to emocije prema ljudima koje su tu ostale iza njih? Jeli to želja da se vrate u život?
Za životinje znam da su hiper senzibilne. (Po svojim mačkama sam uvijek mogla vidjeti da nešto primjećuju što ja ne vidim.)
Sad, što se tiće ulaska u astral, neki tvrde da to najnormalnije mogu u budnom stanju. Drugi se prepiru oko razlika između astralne projekcije i lucidnog sanjanja.
Ono u što vjerujem,jest da nitko nikako nebi trebao iz štosa to ići isprobavati. Da osoba mora itekako biti psihički jaka i "istrenirana" da savlada snagu te dimenzije, i susrete s kojekakvim entitetima.
Vjerujem da osoba mora biti itekak psihički jaka, "istrenirana" i upućena u ta znanja, da bi uopće krenula istraživati te razine.
A ima onih koji se dosta zezaju s time, i ne shvaćaju to ozbiljno. Vjerujem da ti mogu itekak nadrapati kad se krenu nepripremljeni u astral. Ak niš drugo,makar da prošvikaju i kasnije vide "ono čeg nema"....“

Što znači izraz 'neko vrijeme'? Kao prvo, vrijeme na drugim nivoima stvarnosti ne teče isto kao nama ovdje. Živi dokaz je tome slučaj kada se borite sa snom, kada trebate ostati budni pod svaku cijenu. Recimo, da održite budnim vozača noću. Ja sam u nekoliko sekundi sna znao odsanjati cijele filmove i biti svjestan astrala i otvorenih očiju. To je zato jer od umora pucaju spone stvarnosti i čovjek istovremeno vidi dvije stvarnosti.
Za umrle boravak u astralu se može protegnuti i na nekoliko desetaka godina, nekima i stoljeća ukoliko su za života povukli neke kolektivne veze. Nakon astrala najčešće slijedi nova fizička inkarnacija., ali i odlazak prema gore, prema višim razinama.
Svi smi fino tkanje, i moji pokreti danas održavaju dinamiku umrlih mnogo prije mene, mi smo njihov život, isto tako, kada umremo, kroz one koji će živjeti ovdje gdje smo sada, živjet ćemo i mi. Nadam sam da me razumijete u ovoj misli.
A što ih veže uz ovaj svijet? Prije svega njihove emocije i misli, ali i emocije i misli živućih. Ja sam svoju pokojnu baku znao živo sanjati par godina nakon smrti, ali sam bio potpuno svjestan kada je doista otišla iz svijeta astrala, kada sam ju otpustio. No, nije izašla iz mamine domene i još ima sponu s njom. Na sličan način sam „vidio“ i druge osobe s kojima nisam bio direktno vezan, ali preko osoba koje jesu sam znao „vidjeti“.
Želja umrlih nije da se vrate u život, nego raskidanje utega, energetskih veza, dugova, koji ih sprečavaju da idu dalje svojim putem, da se njihova polja šire, i uče. „Tibetanska knjiga mrtvih“ je najbolji priručnik koji govori o traziciji duše nakon smrti, i ono što je najgore za mrtve jest da ih svojom tugom vežemo uz svijet kojeg nastoje odraditi.

Što se tiče astralne projekcije, postoje dvije vrste. Jedna je kategorije sna-kada u okviru svog osobnog astralnog svijeta šetaš tim svijetom. To je najčešće vrlo subjektivan svijet u kojem astralna projekcija služi za čišćenje nekih blokada u psihi. Ako je čovjek svjestan da spava, i da u snu može činiti po volji, to je onda lucidni san. A kada budan uđe u astral to je onda projekcija u astral. No, taj svijet može biti i širi od našeg osobnog astrala. Nalik je to ulasku nekom u san, u njegovo astralno polje. Naizgled to se čini zabavno, no širi astral je poput otvoreog mora, krije i opasnosti od  mnogo većih zvjerki.
Sve u svemu, astralna projekcija nije za preporuku. Dobro je samo ono što se spontano dešava, a to je sanjanje. One druge stvari su za magove.
Opasnosti su da se otvaranjem tih vratiju povratkom u ovaj svijet vrata nikad ne zatvore u potpunosti.


sknezev @ 11:37 |Komentiraj | Komentari: 37 | Prikaži komentare
subota, rujan 13, 2008

Jesu li odgovori na pitanja o smislu postojanja i životu uopće, rezervirana samo za učene, vješte logici i filozofiji, ili je taj plod za kojim svi tragamo ostvariv svima?
Odgovor neću ja dati, nego ću samo malo prokomentirati čuvenu izjavu ranokršćanskog teologa Tertulijana koji kaže da je Bogu miliji obični zanatlija nego sam Platon. Tertulijan taj zaključak donosi budući da je kršćanin, a svi kršćani su duhovna djeca jednog tesara, stolara koji je donio vrlo jednostavnu istinu o životu i nije ju pretjerano filozofski objašnjavao. Taj tesar je jednostavno proživio svoj život, radio je u stolariji svog oca, pilio i rezao, tesao i radio proizvode koji svakodnevno čovjeku trebaju. Kad je došlo vrijeme, Njegovo srce se otvorilo i taj tesar je počeo govoriti o potrebi otvaranja srca i kod ljudi, kako bismo ostvarili jedinstvo koje On ima sa svojim Ocem iznutra. Ironija sudbine je pokazala da je taj čovjek završio na drvetu, tesarskom proizvodu, upravo zbog svojih riječi koje nisu našle plodno tlo u okaminama ljudskih srca. On je učio o jednostavnosti života, i na žalost vrlo brzo Njegovo učenje je izblijedilo. Ostalo je samo iverje od tesarovog drva koje nam je pokazao.
A to drvo, drvo života namijenjeno je svima, ne samo učenima, ljudima od riječi i misli, nego i onima koji su poput ovog najpoznatijeg tesara, jednostavni u svojem životu, i koji slijede put srca. Žalosno je samo da često radi toga budu pogaženi...

sknezev @ 10:56 |Komentiraj | Komentari: 15 | Prikaži komentare
petak, rujan 12, 2008

Vječnost se spušta na umorne vjeđe,

Umjesto da pogled trne, jutro upravo sviće.

I sve je oduvijek tu, djetinjstvo i starost zajedno plešu.

Početak i kraj ljube se, i maze, uvijaju jedno oko drugog.

I kao da života nije bilo, sve bio je tek san.

Privid igre i kretnje, samo pokret sjene.

Udaljeni od sunca života hodeći stvaramo sjene,

Stvaramo sjene prostora, sjene vremena.

Mnogi životi te privlače, a samo jedan živiš!

O mnogim jutrima maštaš, o tuđim zalascima snivaš.

A samo jedan dan imamo!

Samo jedan dan snivanja, a Vječnost budnu.

Vječnost me miluje, govori mi tiho, tiho, tišinom mi zbori:

Oduvijek sam tu, oduvijek si moj,

Imala sam te prije no što si sebe prepoznao u meni.

Sad me gledaj, uživaj me!

Kao što si stvoren usnuvši, budi rastvoren dodirom mene.

Napuštajući san probudi se u meni, svani pred suncem života!

sknezev @ 08:34 |Komentiraj | Komentari: 12 | Prikaži komentare
petak, rujan 5, 2008

Lako je biti svetac u samostanu, okruženi zidinama, posvećeni meditaciji i kontemplaciji, izolirani od svih utjecaja okoline. No, je li to svetački život ili samozavaravanje?
Netom završena olimpijada bila je poprište mnogih dobro utreniranih sportaša, njihovih dvoboja i natjecanja. Tek na megdanu se vidi junak, tko je koliko i kako trenirao. Ostati zatvoren u dvorani, u teretani, ili bazenu nema smisla kad je život vani, na poprištu, u sukobu s rivalom.
Ostati svetac a izbjegavati iskušanja nalik je sportašu zatvorenom u teretanu. Lako je biti svetac u samostanu, de brate budi ti svet u kupleraju!
De budi svet u ovom kurveraju od života, gdje svatko svakog jebe i sjebava, gdje tvoje vrijednosti stoje na vagi, i sam sebe pitaš: čemu sve to, čemu ustrajati na onome kako si živio-pošteno i vodeći Bogu ugodan život.
Znaj, da kada pitaš pitanje, postavljaš dilemu: Vrijedi li, nisi uopće svet, nisi uopće svoj, nego slijediš nečije tuđe zamisli o ispravnom životu.
Tek kad ćeš živjeti svoj džir, bez obzira kome bio drag ili mrzak, tek tada ćeš biti svet. No, je li to uopće bitno?
Čemu onda moralni zapisi, kodeksi ponašanja? Pa da nam budu smjernice-ako se trebaš truditi da ne činiš ovo ili ono, očito nešto dvojiš, ali ako je to što tamo piše tvoj način života, jer drugačije ne znaš, tada si doista good guy.
Ako ti ne treba murija i palica da te spriječe u kriminalu, ako ti ne treba bog i pakao da budeš čovjek, tada uopće nisi svjestan koliko si svet, i to je više manje OK.

sknezev @ 17:21 |Komentiraj | Komentari: 52 | Prikaži komentare
subota, kolovoz 30, 2008
U stanju nepodvojenosti ne postoje takva pitanja koja inače izviru iz relativnog stanja u kojem se nalazi um koji promatra i pita. Pa taj um kaže: ako postoji crno, postoji i bijelo, ako postoji svijetlo, postoji i tama, ako postoji ljubav postoji i ne-ljubav, mir-nemir...itd.
Štos je u tome da iza stanja jedinstva ne postoje ništa više, a ni manje. U tom stanju ne može čovjek reći : je, postoji i nejedinstvo. Kao kad bih ja u svome tijelu rekao : postoji još jedan Ne-Ja, negacija mene. Ne, to onda nije cjelovitost. Ja za sebe znam da sam ’ja’ ja od krvi i mesa, cjeloviti, ne mogu za neki dio tijela reći to je ne-ja, da bubreg nije moj.
Tako je i u stanju nepodvojenosti. Sve je jedno, u stanju subjekta koji ima iskustvo jedinstva, i taj subjekt zna da živi život jednote i cjeline. Zna da je bubreg ili noga, ili nokat u životu jednog tijela cjeline. Osim te cjeline nema ništa. Sama glava cjeline, njena „duša“, ono što dovodi da ništa postane nešta ostaje nedokučivo, to je onaj Rta iz Veda koji se očituje kroz darmičke principe, to je Krsna kao personificirani pogled na to.
Stanje jedinstva se očituje kroz ljubav, i ta ljubav ne uzrokuje ne-ljubav. Ljubav prema nekome ne isključuje ljubav prema nečemu ili nekome drugome. Sve se voli istom mjerom, kao što Bog voli sav svijet, i dobre i zle.
No, isto tako, budući da živimo u svijetu odnosa u kojem vrijede Krsnine riječi:“Kako tko prilazi Meni, tako prilazim i ja njemu.“ , nećemo u očitovanju te ljubavi sve voliti isto.
Jer, kako ti prilaziš Krsni, kako se ti odnosiš prema životu cjeline, tako se taj život-ljubav tebi vraća. Čovjek postaje spona svijetova, transcendentnog i očitovanog, nutrine i vanjštine. Pa kako ti prilaziš bivanju iznutra, tako „očekuješ“ da i izvana tebi prilaze. Ti postaješ glasnik, prorok bivanja i svojim životom pronosiš život. Tako da čovjek ne može u očitovanom svijetu voliti sve isto, već onako kako oni ljube istog Onog kog ljubimo iznutra.
Ako netko izvana sije zlo, čini sve ono što je protivno darmičkim načelima, taj od osobe koja živi ta načela ne može očekivati ljubav nego pravdu zakona. Naprotiv, ako netko živi ispravno, uživat će drugačiji tretman kod takve osobe. No, to nije stanje ljubavi i ne-ljubavi nego približavanja i udaljavanja od ljubavi.
sknezev @ 08:50 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
ponedjeljak, kolovoz 25, 2008

U narodnoj predaji ovih naših krajeva često se spominju neka bića koja plutaju na granici stvarnosti, tamo gdje fantazija i imaginacija prednjače pred trezvenom sviješću modernog čovjeka. Ta bajkovita bića ljudi su u našim krajevima nazivali vilama i vilenjacima, a u drugim gnomima, trolovima....Postoji tu cijela hijerarhija bića, od onih zlih do onih dobrih. Iz stanovišta psihologije ta bića bi se mogla okarakterizirati kao projekcije ljudske svijesti, translokacije jednog dijela, perciptivne točke izvan dosega razuma. Taj pomak točke opažanja događa se i pri upotrebi droga. Moja pokojna baka je znala reći da je bilo opasno po ljeti zaspati u polju lana jer bi te vile odnijele. Budući da kao maleni nisam sve znao što sada znam te priče su mi uvijek bile zanimljive. No, danas kada znam da je lan biljka iz obitelji Cannabis koja ljeti cvijeta, sve mi je jasno.

Ta razna bića dakako postoje, ali kao aspekti svijesti koji nisu još osvješteni, te stoje samo kao potencijal. Stoga se i događa takozvana introspekcija, projiciranej tih „elemenata“ svijesti izvan samog sebe te se tada osoba prema njima odnosi kao prema osobama.

Ne znam jeste li gledali film „Brodolom života“ gdje Tom Hanks kao glavni glumac u trenucima agonije osame projicira svoju potrebu za komunikacijom na probušenu loptu marke „Wilson“, te svog imaginarnog prijatelja naziva tim imenom. Ta fikcija mu je pomogla da se održi normalnim u trenucima stresa i trauma. To je prirodni mehanizam psihe koji stvara takva bića u kriznim trenucima.

Na razini društava to je vidljivo na zapadu krajem '60-tih godina prošlog stoljeća kada su nakon raspada tradicionalnih vrijednosti nastupile krize identiteta pa se spas tražio kroz istočnjačke tradicije. Isti slučaj je i '90-tih u Hrvatskoj. Božanstvo komunizma trebalo je nečim zamijeniti....

Djeca pak, do svoje cca 10. godine, vjeruju u svoje imaginarne prijatelje, od Djeda Mraza do nekih pokemona ili što li je već sada u điru. Sve su to fenomeni koji se javljaju u procesu sazrijevanja svijesti.

Čovječanstvo kao cjelina napušta religiozne bajkovite koncepte boga i bogova te polako shvaća da su sve te odrazi prirodnih zakonitosti. Kako je temelj prirode sama svijest tako i te zakonitosti odražaju zakonitosti svijesti, gibanja energije. Ljudi sve više shvaćaju da nije bitno kojoj naciji pripadaš, koju religiju štuješ, i koje tehnike rabiš, sve dok si čovjek čovjeku. U protivnom sve je prazna priča nedozrelih osobnosti. Biti čovjek čovjeku znači nadići prirodu čovjeka koja ga veže uz životinjsko carstvo, a to je nadići dva nagona koja je Freud opisao kao eros i tanatos. Eros, kao spolni nagon, i tanatos kao nagon preživljavanja, strah od smrti. Oba dva nagona povezani su sa seksualnom energijom koja se treba transformirati.

U hrvatskoj seriji „Prosjaci i sinovi“ gdje su uz glavnu fabulu uzgred spominjane i legende Dalmatinske Zagore bila je epizoda u kojoj jedan od likova, Divac, kaže da tko od ljudi vidi vilu, zaljubi se u nju, ili s njom opći, zauvijek ostaje djevac, jer mu niti jedna žena ne može pružiti te blagodati.

A u Novom Zavjetu stoji:

„Kažu mu učenici: "Ako je tako između muža i žene, bolje je ne ženiti se." A on im reče: "Ne shvaćaju toga svi, nego samo oni kojima je dano. Doista, ima za ženidbu nesposobnih koji se takvi iz utrobe materine rodiše. Ima nesposobnih koje ljudi onesposobiše. A ima nesposobnih koji sami sebe onesposobiše poradi kraljevstva nebeskoga. Tko može shvatiti, neka shvati." (Mt 19,10).“

A u svemu tome radi se samo spontanom usklađenju jednog aspekta svijesti koji je uvjetovao dizanje Kundalini energije a koji se doživio kao općenje s vilom, anđelom, Bogom, a koji je čovjeku klasični seks sveo na blijedu sjenku tog iskustva.
Kad se nagoni počinju transformirati tek tada možemo pričati o razvoju čovječanstva. Sve do tada će se nagoni iznova i iznova skrivati iza raznih politika, znanosti, filozofija, religija, teologija, duhovnosti, ljubavi i mržnja i svih ostalih projekcija nedozrelosti.


sknezev @ 08:15 |Komentiraj | Komentari: 8 | Prikaži komentare
nedjelja, kolovoz 24, 2008

Sve teologije i religije proizlaze iz temeljnog nedostatka iskustva potpunosti svijesti kroz ostvarenje stanja čistog jastva u osobnom životu i načinima ispunjenja tog nedostatka, objašnjenju i racionalizaciji.
Osoba koja kroz svoje jastvo ostvaruje stanje čistog jastva izražava atribute potpunosti svijesti (apsolutne svijesti) kroz resurse i potencijale koji su joj dati samim psihofizičkim ustrojstvom. Svaka je osoba savršena po mjeri svoje biti, odnosno religiozni imperativ i životni smisao se pretvara u maksimu znati=biti.


Sve psihološke devijacije su odraz neostvarenja ovog zakona.

sknezev @ 11:07 |Komentiraj | Komentari: 9 | Prikaži komentare
četvrtak, kolovoz 21, 2008
Svjetlotama me u komentaru na prošlu temu pita:
 
„...Boraje drago, onaj dio o Tantra forumu pojasni, jer ivanmilke je stavio pojašnjenje koje očigledno nisi vidio, pa ovako ispada da je cijeli forum nacionalistički a to zaista nije tako...pusa i hug, de vidi malo...“
 
Dakle, očito je sporan ovaj dio: „I onda sam na tom forumu bio okarakteriziran kao ustaša od strane jednog forumaša. Zatražio sam zaštitu od uvreda no ispostavilo se da je to prije svega forum Srba koji tako svoju duhovnost pokazuju na djelu. Kako su se svi tamo i dalje držali skupa pozdravio sam se i otišao. Nisam nacionalist, ali sa Srbima bolje posla ne imati ako želiš čuvati svoj integritet. Ako želiš biti osoba bez imalo časti i dostojanstva, samo brate izvoli, utopi se u razvodnjenoj kaljuži novodobne neosobnosti, beskičmenjaštva i dodvoravanja a sve u ime neke usrane političke korektnosti dobroljudskih odnosa. Zaključak svega je za mene da je sva ta duhovnost jedna velika brijačina i opijum za debile.“
 
Štos ti je u tomu da nitko, ama baš nitko nije reagirao na objede i uvrede jedne osobe koja me prepoznala kao ustašu. Oni koji su pisali, pisali su u stilu okolišanja, stišavanja situacije, govorenja da se političke teme izbjegavaju i tako u tom stilu. Većina je šutila, a šutnja je drugi izraz za odobravanje nekog čina. To se zove grijeh propusta inače u kršćanskoj duhovnosti.
Meni je jako žao što su mi u misli dolazile razne izreke naših ljudi o Srbima, ja nisam želio vjerovati u njih, i dan danas ne vjerujem. Vjerujem u čovjeka, a ne neku konstrukciju o njemu. A taj čovjek treba biti čovjek, zauzimati se za neke vrijednosti koje nadilazi nas sve. Tražio sam da se netko, barem netko opredijeli, da zauzme konkretni stav glede izrečenoga, ali nitko nije to učinio. Stvar se gurala pod tepih. Ja sam u svojim komentarima na forumu na tu temu jasno napisao da se i sam ograđujem od toga da znam potpunu istinu, samo sam bacio zrnca sumnje u istine koje nam serviraju obje strane. No, i to zrnce sumnje nekome smeta. Isti takav mehanizam obrane sam doživljavao na katoličkim forumima, na adventističkim, islamskom, na jednom svetosavskom forumu na kojem sam odglumio pravoslavca, uglavnom ista spika kao da odeš na forum Torcide ili BBB-a. Talibanština, što drugo…
I što onda zaključiti? Da raja ne voli da se mečka čačka, da je dobro dok spava, jer dok spava nitko se iz raje ne mora dizati da brani sebe i druge. Sve u svemu, strah od promjene, strah od istine, kaljuža, ustajala voda….Je li to duhovnost ili birtija gdje se na šanku svi tapšamo po ramenima glumeći najveće jebače, ratnike, političare, stručnjake i nogometne trenere? Reci ti meni, je li to duhovnost ili jedan veliki šank kojemu se kraj ne vidi….?!

Relevantni linkovi:

http://www.tantra.rs.ba/forum/viewtopic.php?t=1074
http://www.tantra.rs.ba/forum/viewtopic.php?t=1076
http://www.tantra.rs.ba/forum/viewtopic.php?t=1099
sknezev @ 20:33 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare