povratak odlikaša
U ritmu petice
Blog
petak, studeni 23, 2007



Ovaj znak gore upućujem svim krvopijama i vampirima koje sam pogodio svojim pisanjem
i kojima nije dosta da komentiraju nego me jebu i okolo, 
po svim razinama do kojih im seže moć.
Ostavite se magije, radili to svjesno ili nesvjesno, boli me ona stvar za sve to,
pustite me u Miru....
Svima s nečistim namjerama koji ovamo dolaze:
Vade retro satana!



sknezev @ 18:57 |Komentiraj | Komentari: 0
srijeda, studeni 14, 2007

I nek' netko kaže da je astrologiija nadri nauka. Evo, baš se analiziram. Ne, ne kužim se ja previše u tu spiku, premda su mi oni koji se bave ozbiljnije time rekli da imam talent za astrologiju, štoviše Jyotish. No o tom po tom.
Jedan astrolog mi reče:


Ovdje dolazimo do drugog motiva i onog drugog kraka vage: do težine. Težina se zove konjukcija Meseca i Saturna u opoziciji s konjukcijom Jupitera i Neptuna. (osa mišljenja)….. Uz ometanje koje Saturn trpi od drugih planeta, konjukcija Meseca i Saturna još više naglašava strah od života, strah da išta može da krene po dobru; to je zaleđena voda u planini - preneseno - zaleđene emocije iz straha koji duša ne podnosi - straha od patnje, zlog udesa, patnje (Saturn). Ovo je sve ispočetka, naravno, na nesvesnom nivou……S druge strane stoji konjukcija Jupitera i Neptuna. Jupiter predstavlja širenje kroz znanje, pokušaj čoveka da dostigne mudrost kroz stalno istraživanje i nova saznanja, pokušaj da animalnu Škorpiju pretvori u organizovanu Strelca sa svojim moralnim i etičkim sistemima, sa religijom, sa sistemima znanja, moguć je dvojaki razvoj događaja: s jedne strane, neptun može uneti dozu konfuzije i magle u tu jupiterovu potragu, a s druge pak može doneti najveća moguća nadahnuća i otkrića; uslovno rečeno, čovek kroz sisteme znanja hrli samom Bogu (Neptun, kolektivno nesvesno, kolevka Boga)….. Sama simbolika partnerke koja je predstavljena Neptunom u tvom horoskopu govori o tome da ćeš i na planu odnosa koje ostvaruješ sa drugima imati slične dileme i strahove….”


A drugi slijedeće:


Što je Vama jasnije to o čemu razmišljate ili čime se bavite, to je i drugima jasnije, kada to pokušate njima predočiti. To je u biti glavni ključ vidljiv iz horoskopa. Elementi takvog rada vrlo su jaki, vjera u vlastitu vrijednost vrlo je bitna. Pomaže primak ka zdravoj vjeri, ateizam ne smije biti prevelik. Sinteza znanja vrlo je bliska uvidu koji dobija vjernik. Analiza bez sinteze, ipak je samo nizanje činjenica. Kada razmišljate, odvojite se od emocionalnog doživljavanja. Odvojite se i od sebe. Imat ćete izuzetne rezultate. Analitičnost je dominantnije naglašena od sposobnosti sinteze. U smjeru sinteze bi trebalo ulagati napor. Neka vam se analiza i sinteza ne sukobljavaju. Racionalizacija svega, dokaz je da Vas život plaši i da ste i te kako emocionalno angažirani u doživljavanju svega oko sebe. Potrebno je utkati sve što jesmo u jednu cjelinu. Dakle, sve dobro, sve loše, bez razlike. Samo ta cjelina pomirena sa razlikama, jedina je moguća potpunost koju dostižemo.”


Sve u svemu zanimljivo. Potvrđeno i uvidima osoba bez gledanja u kartu. Recimo, svjetlotama, naša sionica, jednom mi reče da sam sazidao zid u kojeg sam smjestio jednog sebe, koji je zakočen povredama u vilajetima prošlosti. I da sada taj lik, poput čovjeka zarobljenog u neku ljugavu opnu, poput ličinke, se želi osloboditi i početi disati život punim plućima. I bitiilipiti jednom spomene, ne pamtim točno riječi, da ja emocije i uvide ne izražavam na način poput pjevanja, slavljenja, plesa...nego da ih objašnjavam, da ih opisujem maltene znanstvenim jezikom, drugim riječima racionaliziram. A Salila pak kaže da sam krut u izražaju, kad da iz kule u kojoj me opisala sionica komuniciram dimnim signalima. A ti dimni signali odaju poruku čovjeka unutra-da mu nije lako, da je počela revolucija, želja za slobodom, i rušenjem tih zidina.
Krut sam, osjećam to, čak sam i fizionomiju izgradio tako. S pet godina sam imao faktički eterično tijelo, mršav do kostiju, lahoran i lagan, prozračan. Od onda sam počeo krutiti i izgradio tijelo desetobojca. Doduše, taj desetobojac je trenutno u mirovini i trebao bi malo poraditi da povrati staru slavu i formu. :))


Dakle, ključna riječ je racionalizacija!!
I ona je neprijatelj života! Iz mog iskustva želim vam reći, ne bojte se čuvstava, živite ih, oslobodite se, nemojte ih objašnjavati, pojmovati, nego ih opišite, prenesite, izrazite...Nemojte pokleknuti pred vihorom ljubavi, ne opirite se, neka vam taj vihor bude vjetar u leđa, predajte se i razumjet ćete riječi pjesme „I believe I can fly“ i bez potrebe konzumiranja zelenila...
Ma koga god ili što ljubili, ljubite strastveno i životno...


Pamtim to k'o da je bilo jučer, kada smo odselili iz Splita, imao sam pet godina, i to je bio prvi životni šok u meni.
Južnjačka duša postala je zaleđena okovima zagrebačke zime. Danas meteorolozi najavljuju snjegove, zimu, ali u meni snijeg kopni, voda se slijeva u meni, kiše počinju tople proljetne, počeo sam teći.....naslućujem ulazak Ketua u dvanaestu kuću.... ;)


sknezev @ 09:02 |Komentiraj | Komentari: 27 | Prikaži komentare
srijeda, listopad 17, 2007

Marko Aurelije je napisao knjigu „Sebi samome“. Inspiriran tim naslovom, ali i temom, ovaj članak ću članak nazvati tim imenom.  Jer, želio bih sebe pogledati u ogledalu, u ljudima koji čitaju ovaj blog. Blog je medij izražavanja prvensteno pisane riječi, ali svi oblici kreativnog rada dolaze ovdje do izražaja, od prezentacije raznih umjetničkih radova, izbora glazbe, kreacije samog bloga. Zapravo, blog je jedan multimedijalni uradak. Prije nekoliko mjeseci postavio sam anketu da vidim što ljude najviše zanima kod mene, koje teme. Ispada da ih najviše zanima seks, tema seksa i međuljudskih odnosa. Iako anketirani uzorak nije bio dovoljan za ozbiljnu analizu, sudeći po broju komentara i posjećenosti ispada da su međuljudski odnosi s naglaskom na seksu i ljubavi broj jedan po čitanosti.
Pitam se, jesam li ih ja ovdje uspio dobro napisati, ili je općenito takva zanimacija za te teme?


Ovaj članak pišem kako bih vidio što publika voli čitati. Jer, kad bih pisao za sebe, što bih uopće pisao?

Svoju knjigu sam napisao recimo za sebe. U njoj sam sebi objasnio neke stvari iz Stvarnosti. I malo je tko uspije čitati i razumjeti. Baš kao i mene samog. Stoga sam postao otvoreniji u jednom dijelu života. Ali sam shvatio da nemam komu objašnjavati išta, jer, učiteljski sindrom me prošao. Ionako nitko ništa ne nauči dok sam ne iskusi. I onda bi ta iskustva trebalo objašnjavati, što se kome dogodilo. To sam ja samom sebi objašnjavao 30 godina.
Seks i ljubav? To sve svrbi, i svi se tu češu! Mogao bih o tome pisati, objašnjavati, pričati o Idealu...mnogo sam tu stvari iskusio, jer o Stvarnosti sam učio od partnerica, tako mi stoji u natalnoj karti. Kroz radosti i tuge, kroz sretne i nesretne ljubavi, ja sam došao do Znanja. Da nije bilo jedne nesretne ljubavi u mladosti, živo bi mi se jebalo i za pisanje, i za Boga, i za smisao, i za sve. Danas bi imao sređeni život, dvoje djece, svoj dom, punicu, bio šef projektnog biroa u nekoj firmi, ima bi sve što jedan čovjek mojih godina po defaultu dobiva od društva za uzvrat onoga što daje tom društvu. Ali ja nemam ništa od toga, osim mira u duši.


Ali, u mene su ušli džini, demoni, koji su učinili da budem neprilagođen, da još uvijek tražim svoje mjesto pod Suncem u smislu ostvarenja onoga za što sam rođen.
U međuvremenu ja sam našao što sam tražio, znam tko je smisao, i tko je Stvarnost, preostaje mi da to i živim u cjelosti.
Opet se vraćam na svoju sudbinu, na natalnu kartu(20.06.1971., 10:35, Zagreb) koja govori da trebam biti pisac. Ja to jesam, u duši, i srcu.
I kroz ovaj članak se pitam o načinu, stilu pisanja?! Duhovnost je toliko otrcana riječ da o njoj na direktan način ne želim ni pričati a kamoli više pisati, filozofija-od nje me počela boliti glava, ljubav i te spike-mogao bih, to se dobro prodaje.....
A što bih ja sebi sam odgovorio? Budući da je smisao bivanja shvatiti i vidjeti postojanje kao život Apsoluta, kao igru, onda je jasno što treba činiti-učiniti da ti djelovanje ovdje bude poput igre, zabavno, i ispunjujuće...
Povežem li to s pisanjem ispada da bih se trebao zabavljati pišući, igrati se....Pa da...
Bitiilipiti mi je jednom rekla:“Pa ti od svega radiš sprdnju, sve tjeraš na zajebanciju...“..Pa kad je tako....Ljudi se pravi ozbiljni oko nekih stvari kao prase kad piša...Jebo ozbiljnost!!! I dođe mi da pišem roman, da film iz glave prebacim na papir, nešto u stolu SF-a, gdje bi bilo seksa, ljubavi, komedije, i nadasve sprdnje našeg sadašnjeg stanja iz perspektive budućnosti....Hm, razmislit ću...


Dakle, pomognite, da čujem i vaš glas...kakav vam se činim u pisanju, bez dlake na jeziku pišite što mislite a ja ću izbrisati ono što mi se ne bu sviđalo....;)))
Ne, stvarno, svjetlotama mi reče da me ne ponekad ne razumije, netko mi reče da sam preozbiljan....ajde da vas čujem......budite mi ogledalo...


sknezev @ 09:15 |Komentiraj | Komentari: 23 | Prikaži komentare
subota, rujan 29, 2007
Iako sam već kod Yemaye napisao svoju peticu, evo je ponavljam, s nekim preinakama.

5 stvari koje volim(nisu redom prioriteta)

-zalaske Sunca(volim i izlaske, ali ih rjeđe vidim)
-more
-slobodu
-dugačku predigru u seksu, maženje i paženje, ljubljenje
-sjediti sam u prirodi, najradije uz neku vodu: jezero, rijeku, more

5 stvari koje ne znam, a volio bih znati:

-pjevati
-roniti
-završiti mozaik slike Cjeline
-slikati
-plesati

5 stvari koje me fasciniraju:

-genijalna djela
-ženske noge u najlonkama
-nebo noću
-prepoznavanje u drugima
-tehnička mistika

5 stvari koje ne volim:

-nepravdu
-rastanke
-glupe ljude
-kretenizam u medijima
-Dinamo

5 stvari koje želim:

-živjeti od pisanja
-otići u Veliku piramidu
-živjeti na moru u svojoj kući
-da Hajduk osvoji Interkontinentalni kup
-odgovor želim li doista uopće


A slijedeći na redu su: Salila, Tragom unutrašnjosti,  Dvorana Maati, Lucija i Liburn...
sknezev @ 21:33 |Komentiraj | Komentari: 12 | Prikaži komentare
petak, rujan 21, 2007

„Budi ozbiljan, uozbilji se, pogledaj koliko ti je godina!“-često su mi znali reći. Sjećam se tih riječi, prvo roditelja, pa prijatelja, pa nekoć šefova na poslu. No, psi laju a karavane prolaze. Sve se mijenja, ja sam i dalje isti-neozbiljan i neprilagođen. Pa u čemu je problem, u meni, ili svijetu?  Riječ 'uozbiljiti se' znači ući u zbilju, postati dio zbilje-stvarnosti. No, kako ja imam svoju zbilju, posve sam ozbiljan, i s punom snagom danas odgovaram tim dušebrižnicima: „Jebite se, uozbiljite se vi...“

Svi ti „ozbiljni“ imaju svoje mjesto pod Suncem. Pratim to već godinama-od škole osnovne. Svi imaju neku ulogu koju igraju svom snagom. Gledam moje nekadašnje prijatelje iz srednje škole i sjetim se one pjesme Animatora „Kasno je za prosinac“ gdje pokojni Krešo pjeva isto o svojim drugovima iz srednje škole: „...od starih ideja ni točka na i...“ Svi nekadašnji buntovnici postali su dio sistema, vjerni kotačići mehanizma društva. Igraju svoje uloge, briju na posao. I hvale vrijedno, postižu svoje maksimume. I tada gledam sebe, gdje sam i što sam. Bio bih jako sretan da i ja mogu negdje dati svoj maksimum. Ali nema tog polja djelovanja u kojem bi se u potpunosti mogao izraziti. Uvijek nešto nedostaje i to me odmah spusti, sve ode u rutinu i volja mi polako odlazi, nema smisla...

U osnovnoj školi sam bio čudo. Da je bilo sluha drugova nastavnika, trebao sam završavati po dva razreda u jednom. Ali, nisam se smio isticati....Bio sam i prvak na raznim natjecanjima iz matematike...I vidio sam da je to sve bullshit, cijelo školovanje te ničem ne uči. Jer, sve što sam trebao naučiti naučio sam prije škole. Faktički sam čudan i krenuo u život.

Dolaska na svijet se ne sijećam. Niti uz pomoć bilo kakvih tehnika ne mogu se sjetiti svog rođenja, navodno se radi o tzv. tunelskom doživljaju kojeg inače ljudi iskuse i po smrti, Ja nisam bio tunelski tip jer sam rođen carskim rezom. U svojim meditacijama „sjećam“ se samo svijetla, ponekad srebrne, ponekad zlatne boje. To je sve što sam vidio tada. Ne znam kada je to bilo. Znam da je svijetlo počelo blijediti, nestajati, pretvaralo se u sivu boju. Iz te mješavine magle i svijetla izranjala su lica i stvari oko mene. Zapravo, ne znam jesu li bila oko mene, ili u meni. Neka lica su mi bila draga, neka ne, neke stvari drage, neke ne. Ona draga lica dodirivao sam i kasnije ih zvao tata i mama, one drage stvari bile su moje igračke. Prva igračka, najdraža, mi je bila zeleni plišani slonić.

Sjećam se da su me nekud nosili na vlak. Kada danas upitam roditelje kažu da sam tada imao 2 godine, a išao sam u Rijeku. Jako me je bilo strah iza oltara na Trsatu, u onom mraku, na tatinim rukama, kamo je tata išao na zavjet kao pomorac.

Prva neobična iskustva sam počeo doživljavati s oko treće/četvrte godine kada bih osjetio samoću ispod bora na plaži gdje smo se kupali. Povučen u samoću družio sam se sa svojim prijateljem, anđelom s kojim sam se igrao. Tako sam bar mislio da je anđeo, jer su mi tako rekli tata i mama. I naučili su me moliti se tom anđelu. No, ja sam s njim imao drugačiju spiku. Kad god bi se sreli moj kompa bi me vodio u svoj dom. Pritom sam uvijek doživljavao razne trnce, i razne struje po tijelu. Sijećam se da sam jednom morao se uspraviti uz zid da bi mi ta struja mogla proći kroz kičmu. Imao sam tada 5 godina. Jednog dana, bio je četvrtak točno to znam, poslala me je mama kod susjede posuditi nešto, sol, šećer, ne znam. Uletio sam kao svako dijete, bez kucanja ravno u kuću, pa u dnevnu sobu. Vidio sam susjedu polugolu, upravo je završavala oblačenje donjeg rublja. Taj prizor urezao mi se u sjećanje, jer tada sam prvi put doživio erekciju. Pošle su one struje u meni, trnci su me tresli. Cijeli dan sam bio pod dojmom tog događaja. Naveče, u krevetu, razmišljao sam o tome. I opet sam doživio isto. No, ovaj put mnogooo jače. Struja više nije bila struja, nego udar groma, od genitalija do glave. Udarac u glavu je poput eksplozije, bljesak tisuća sunaca u kojima sam nestao. Sve je bilo puno zlatne boje, srebrne, platinaste, i to sam bio ja. Bio ja u sebi, kao da sam ušao u sebe. I sve oko mene je bilo ja, i ništa nije postojalo osim mene. Znam da sam prije samog udara imao kao neko pitanje: „Jesi li spreman, ideš li?“ A feeling je bio kao da prelaziš neku rijeku a na drugoj obali nema ništa, totalna nepoznanica, ideš nekud a ne znaš niti gdje, niti što te očekuje, totalna enigma. I tada sam pristao, predao sam se tom pitanju i rekao da idem. Kad sam se vratio, nestalo je svjetlosti, ali je sve i dalje bilo ja. Znao sam da je takav osjećaj i kad čovjek umre, znao sam iako nisam imao pojma o smrti. Valjda neko sjećanje na iskustvo umiranja od prije. A ja kao ja, doista sam umro. Postao sam totalno drugačija osoba, nanovo rođena. Kao da je netko napravio formatiranje diska. I potom sam pristao biti nešto, punio sam svoj disk novim podacima. Vidio sam cijeli svoj život unaprijed, vidio sam kako ću živjeti nešto što nisam ja. A toga sam se počeo sjećati kad mi je sionica tumačila natalnu Jyotish kartu kad mi je rekla da dolazi vrijeme oslobađanja od življenja tuđeg života. I počeo sam se buditi, počeo sam osvještavati ovaj san od skoro 30 godina u kojem sam spavao.

Nakon tog iskustva u sedmoj godini, znao sam koristiti tu tehniku često, no s pubertetom sam počeo padati, izdizao se između 19-21 godine, pa potom pao.(o padu ću pisati naknadno)

A padao sam jer sam želio istražiti što mi se desilo, pa sam se zapetljavao u vode intelekta, a danas mi je stvar vrlo jasna, posložio sam kockice....

I znam zašto sam neprilagođen! I zašto sam drugačiji, i neozbiljan!

Jer, živjeti s probuđenom Kundalini od djetinjstva, živjeti s doživljenom Nirvanom, nije nimalo ugodno, tko je ijednom doživio To, zna o čemu pričam.

sknezev @ 13:29 |Komentiraj | Komentari: 11 | Prikaži komentare
subota, kolovoz 18, 2007
Nema više Umne kolumne!
Zašto sam promjenio ime?
Ha, sjetih se opisa koji je jednom bio uz link na ovaj blog kod jedne blogerice. Pisalo je: duhovni guru. Moš mislit! 
Kako se njeno viđenje duhovnog mijenjalo, mijenjao sam se i ja u njenim očima. Pa sam degradiran, oduzeti su mi činovi, časti i povlastice. Sada uz blog stoji opis: razmišljanja. Koje srozavanje, žalit ću se indexu.
 Pa ne radi se niti o razmišljanjima niti o umovanjima. A zasigurno niti o tome da sam guru. «Ja nisam vaš guru!»-drečao je svojevremeno Ripper, frontman Pipsa. A ja danas drečim da ovo više nisu umne kolumne...
Iako riječ um znači nešto sasvim drugo, nešto na što mislio kada sam krstio ovaj blog. Um je Vedama opisan kao manas, mental, a na zapadu je predstavljen izrekom «Cognito ergo sum!»-mislim, dakle jesam-opisujući misleću supstancu kao osobni bitak, a ne kao određeni odnos između sadržaja memorije.
Da, ovaj blog je djelo žive osobe koja unosi cijelog sebe kad piše. To ponekad jesu razmišljanja i umovanja ali su prije svega ispovijedi samome sebi i čitateljima s kojima djelim zajedničku nit. Ta nit koja nas povezuje u stvari priča u meni.
sknezev @ 08:16 |Komentiraj | Komentari: 5 | Prikaži komentare
utorak, srpanj 3, 2007
Život čine male stvari, i mali događaji. Jedna književnica je rekla da je svijet sačinjen od priča, a ne od atoma. Svaki mali događaj je mala priča, za nekog beznačajna, a za nekog je  s dubokim i dragim značenjem. Pojedine situacije u životu, pojedini znaci pažnje koje smo poklonili nekoj osobi, nama postaju osobno, iznutra značajni, i danima koji slijede sjećat će nas na te male stvari. Jednom kada više ne budemo mladi, u starosti se nećemo sjećati nečega po fotografijama, ili nekim materijalnim uspomenama, nego baš po tim malim i osobnim stvarima koje su izgradile tkanje niti kojim smo svi povezani. To su intimne stvari, za nas značajne…Primjerice, mnogima je u sjećanju nespretnost prvog poljupca, nos ti smeta…nečija lijepa riječ kad vam je bilo najteže, znak pažnje neke osobe, djetinja nevinost u tim trenucima…Svatko za sebe nosi neke okolnosti koje su mu posebno drage…
No, kada netko povrijedi te male sitnice, udara nas točno u srce. Jer, preko tih malih stvari mi smo pokazali sebe, svoje najsvetije, i dali smo to nekome. Skinuli smo sve ljušture prolaznog i pokazali se ogoljeni do srži. Kroz tu sitnicu, koji mnogi ne vide mi otvaramo najsvetije odaje svoje duše. Kada to netko popljuje, i oskrnavi, doista tada znate koje su bile istinske unutarnje muke Raspetog. Onaj koji je dao ljubav u cijelosti sebe je bio prezren i ismijan. Djelić toga živi u svakom od nas kad netko takne nešto kroz što smo doista sebe dali.
Ja se sjećam jedne(u biti više njih, ali da sad ne duljim) takve stvari, vrlo neugodne po mene. Prije dosta godina imao sam više od veze s jednom ženskom osobom, nazvat ću je za ovu priliku Lea. Kada nismo bili zajedno najdublje izraze predanja jedno drugom smo izražavali preko sms-a znakom (*). Taj znak je bio naša mala tajna, i za mene je bio jako svet, nabijen energijom, poput neke relikvije. Kako je veza slabila, tako sam ja sumnjao u sve i svašta. Jednom je ona otišla na neki tečaj meditacije, i tamo se upoznala s nekim Janezom, koji je btw., bio član jedne naše mailing liste preko koje smo se dopisivali. Nakon tog njenog izleta ja sam osjećao da nešto hladi, neki hladni vjetar da puše. I doista, jednom na toj mailing listi, ona upotrijebi taj znak (*) da pozdravi na kraju maila tog lika. Meni se srušio svijet. Možda je to nekome smiješno, ali to je za mene bila slatka mala stvar, moja i njena svetinja koju je ona profanizirala. Tu je bio kraj.
Dakle, razumijete što hoću reći. Čovjek se tada osjeća poput djeteta koje je ubralo nekakvi mali cvjetić, posve beznačajan i neugledan, ali ga nosi mami s ljubavlju i srećom. Majka tada ne prihvati taj darak, ismije dijete kakvo joj to smeće nosi i našali se s njime. Kako se dijete tada osjeća-počinje zatvaranje za cijeli život-a majka, kao i svi odrasli, koji nisu poput dječaka i djevojčica nije mislila ništa ozbiljno, ništa osobno, ona se samo šalila….A što ćete, put u pakao često je popločen najboljim namjerama….
sknezev @ 20:56 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
petak, lipanj 8, 2007
Tko danas ima dobru liniju, pitam se?
Oni koji nemaju što jesti, sirotinja, oni koji su bolesni ili pak mafijaši koji imaju vremena i ne moraju raditi, i mogu se baviti razno raznim rekreacijama i jesti specijalno, a sve da bi održali dobru liniju.
Svi ostali koji rade, koji nastoje zaraditi svojim radom ne mogu imati vremena za sebe, jer svaki trenutak im pojede posao. A kad se ne radi, moraš se malo i odmoriti...
Moderni način života generira stres kao nagli energetski debalans koji se kompenzira hranom, pićem, netko i drogom. I kako bi onda čovjek mogao dobro izgledati kad dobra izgled košta, a za to se mora hrmbati?
To je začarani krug....
I
sknezev @ 08:04 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
nedjelja, svibanj 27, 2007
Ima me pa me nema. Jedan dan napišem za tri dana, pa ne pišem mjesec dana. Zašto?
Pa zato jer nemam vremena....
Ja sam proleter koji mora raditi i često nemam cajta. 
Borim se da se osamostalim, da jednog dana mogu pisati i živjeti od toga....
Eto, zato me ima pa me nema....

E, da jesam li se poseksao s učiteljicom kako netko ovdje upita? Bile su dvije u igri, jedna iz matematike, a druga iz njemačkog. Zbog jedne sam išao skoro na popravni, a zbog druge sam učio punom parom njemački u Njemačkoj.
No, niti s jednom nisam...na žalost...barem što se tiče ove iz njemačkog....bila je mrakuša, tek koju godinu starija od nas iz 4c.
sknezev @ 15:19 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
ponedjeljak, veljača 26, 2007
Blog sam nazvao "Dnevnik neprilagođenog". I sam se pitam zašto sam neprilagođen. Ne znam koliko ljudi zna za tu stvar grupe "Film" u kojoj je Jura Stublić pjevao osamdesetih godina o tome kako se nije prilagodio društvu. E, pa ja sam dijete tog vremena, sretno dijete rekli Prljavci, koje nije odraslo uz narodne pjesme pune boli, nego ih sada mora slušati gdje god da izađe. Osamdesete i srednja škola su prohujale, došle su devedesete i rat, pa tuđmanizacija,  i onda papa snovi o nekom boljem životu. Poharali nas domaći ko što nas istočnjaci nisu 70 godina. Zaista se pitam tko nas je krao cijelo vrijeme? A društvo oko mene, moja Lijepa, postaje okupirana u 26 trgovačkih centara, ne u 26 slika kao što je Zafranović snimao, nego je to ono groteksno kolinje u autobusu naših života koji se odaju galopirajućem kapitalizmu protiv kojeg sam se školovao u jugovini. I ako napravim paralelu s autobusom firme Krstić ispada da će samo Cigani ovdje ostati nakon svih ratova. 
I kome da se ja prilagodim? Meni očito treba duhovna obnova jer me socijalizam toliko uništio duhovno, da danas mislim da sam pao s Marsa i ne znam koju politiku tjerati. No, ima vremena za duhovnu obnovu, pogotovu ovu s Kaptola.
sknezev @ 18:58 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare