povratak odlikaša
U ritmu petice
Blog
ponedjeljak, veljača 20, 2012

Ovih sam dana ponovo gledao trilogiju Matrixa. U prvom dijelu je sve jasno: postoji Matrica računalno generirane i simulirane stvarnosti u koju su ukopčani ljudski umovi dok u pravoj stvarnosti služe kao izvori energije strojevima, odnosno umjetnoj inteligenciji koja je preuzela vlast nad ljudima. Ne znam je li prije u filmovima i književnim djelima postojala ideja virtualne i paralelne stvarnosti ali nakon Matrixa posebno su me dojmili filmovi Egzistenz, The Inception i Mr. Nobody. Onoga čega se bojim jest da ta ideja i nije daleko od moguće realizacije. Ljudi su danas sve više ukopčani na Internet, imaju svoju virtualne profile, aliase, nickove, sasvim druge identitete u računalnom svijetu. Igraju igrice, chataju, pišu a bogtepitaj tko stoji iza žice. U nekoj doglednoj budućnosti vjerojatno će se to izroditi u neku 3D virtualnu stvarnost, komercijalno isplativu, u kojoj će projekcija svijesti na virtualnu osobnost biti još stvarnija. Ili je pak moguć razvoj u smjeru koji je predstavljen u filmu „Surogati“ gdje su vjerne kopije ljudi, u stvari roboti, upravljani u pravoj stvarnosti daljinski iz sobe u kojoj se nalazi prava osoba. Ta osoba preko elektroničkih senzora doživljava sve što doživljava i elektronska kopija te osobe, njezin alias, ali za razliku od virtualne stvarnosti ovaj alias se kreće u fizičkom svijetu. To dotle ide da stvarna osoba gubi pojam o svom pravom identitetu te više ne zna je li polupokretni debeli krmak prikopčan na žice u dnevnoj sobi, ili latino zavodnik u nekom skupom hotelu.

Mistika ili fikcija, ali zamislimo doista da se svijest toliko projicira u virtualnu osobnost u nekom budućem 3D Internetu da ista ta osobnost oživi i počne autonomno funkcionirati. Razvoj događaja je dvojak -  da ta projekcija svojim oživljavanjem ubije izvornu svijest, ili da se izvorna osobnost toliko umanji da fizičko tijelo služi samo kao izvor energije za virtualnu osobnost. A moguće je da ukoliko taj virtualni medij bude imao neki zajednički izvor energije u fizičkom svijetu te fizička tijela više ne budu potrebna? Ovo što pišem više je nalik SF –u nego uvodu onom što želim reći. Bez obzira na SF predložak pretpostavljam da će uvijek biti potreban neki izvor energije iz onog višeg, „realnijeg“ svijeta.

Sad kad se uveo u igru i gradaciju stvarnosti, pitam se što ako je ova naša stvarnost samo niži spektar neke više stvarnosti i ako su naše osobnosti avatari ili aliasi nekih tamo igrača? Živimo li u matrici?

Religije nam o tome govore od kad je ljudi. Ideja o nadilaženju ove stvarnosti pojavila se još kod neandertalaca, ideja o transcendentnom svijetu postoji od kada se u čovjeku pojavila mogućnost apstraktnog mišljenja. I svaki čovjek, bez obzira bio religiozan ili ne, kad dođu životne krize pita se o smislu postojanja. To je naročito znakovito kod starijih ljudi koji se Boga sjete kad im smrt zakuca na vrata. Moj pokojni djed je znao reći za bakice koje idu na misu: „Pod mlade dane kurvice, pod stare dane svetice“. Na žalost je to tako, ljudi se okreću drugoj strani kad zagusti u životu.

I sam taj pokazatelj da nešto ne ide kako treba u životu, da ne ide po našoj volji i predstavi govori o suštinskom nedostatku ovoga svijeta kojeg je Buda sažeo kroz konstataciju „Patnja postoji“ Patnja je odraz  susreta svijesti s ustrojstvom ovoga svijeta. Postoje ljudi koji ne pate?  Kojima sve ide po planu? Postoje, naravno, ali smrt je ista za sve, smrt je taj „final touch“ patnje i naravi ovoga svijeta.

Postoji li izlaz i lijek za tu boleštinu? Dakako da postoji, pa religije ga nude, svaka u svom izlogu. No, jesu li svi proizvodi jednako vrijedni, i je li možda i to dio igre? U Matrixu dolazi Spasitelj, i religije ih imaju, naročito ove zapadne. Na istoku je ponuda malo veća, tamo Spasitelji dolaze kako se koji igrač iskopča iz Matrice. No u Matrixu 2 je skrenuta pozornost da je i taj Neo  - Spasitelj dio igre, i da je njegova uloga dio plana. Zanimljivo, i Isus je često skretao pozornost na neminovnost njegovog poslanja riječima da je pisano tako, da tako treba biti i u tom stilu, kao da je bio kod  Arhitekta koji ga je upoznao s Planom. Ali Arhitekt je u Matrici svijest suprotna ljudskoj, umjetna inteligencija. I Spasitelj se nalazi u jednoj poziciji u kojoj ne zna što će, zbunjen je. Kako se uopće može pobijediti Matrica, ako je i samo njegovo postojanje isplanirano, svaki potez, bio loš ili dobar, dio je igre, u kojoj jedino Arhitekt čini mi se uživa i unapređuje svoj uradak, svoju virtualnu stvarnost. Da ne analiziram dalje sada film, vraćam se na ovu našu matricu pitanjem kako možemo znati što je pravi izbor, kako odabrati i naposljetku možemo li snositi odgovornost za ono što smo odabrali? Iz pozicije aliasa ili avatara nekog višeg igrača, neke više naše svijesti, usudio bih se reći da nismo za ništa odgovorni jer sve naše pogreške dio su stvarnosti u kojoj se nalazimo. Kad smo već stavljeni ovdje možemo li gore odabrati kad je svaki izbor loš izbor? Kao u šahu gdje postoji Zugzwang kada je najbolje ništa ne odabrati, ne povući niti jedan potez. No priroda igre je takva da moraš povući potez i svejedno gubiš. Gubiš jednostavno jer si prihvatio igru u kojoj je protivnik bolji igrač.

Koju god istinu prihvatili, u čiju god igru ušli, gubimo definitivno. Religijski izlog je šaren, još je šareniji izlog spasitelja …

Zanimljiva mi je jedna ideja, opet jedna analogija sa svijetom igara, računala i virtualne stvarnosti. U onom zamišljenom budućem 3D Internetu u projicirani svijet ćemo ulaziti dobrovoljno, više ili manje, a samim ulaskom naša projicirana svijest, ograničena virtualnim avatarom, dobiva i svog neprijatelja! Koga? Pa cijeli medij postaje neprijatelj jer smo ušli u jedan ograničeni alias koji je definiran ustrojstvom svijeta u kojem se nalazi, i ne samo da je alias ograničen, ograničuje se i izvorna svijest u trenutku kada joj je pozornost u virtualnom svijetu. Baš poput snova! Ali kad se čovjek probudi u snu, i kada počne budan sanjati, tada san postaje igra a pravila medija u kojem se svijest nalazi postaju izazov. Surfanje po tim pravilima je surfanje po vlastitoj svijesti jer su od iste građeni. Samim postojanjem, samim prenašanjem svijesti u neki virtualni medij, gradimo isti taj medij i svako ograničenje koje vidimo u „igri“ projekcija je ograničenja vlastite svijesti.

U Matrixu 3 Agent Smith je negativ glavnog junaka, ako je potonji Spasitelj, Smith je sam Sotona. Neo shvaća da je izlazak iz situacije „sjedinjenje“ sa suprotnošću i pobjeda iznutra: ubijajući sebe u Matrici ubija i svog neprijatelja. Preneseno na ovaj svijet, nadilaženjem sebe, simboličkim samoubojstvom nadilazimo i našeg neprijatelja, ovaj svijet i njegova pravila. Postoji li ona trajna pobjeda prije situacije „Game over“ za sada ne znam. Niti u konačnici zašto sam uopće prihvatio igru.

Umjesto kraja citiram završni dijalog iz filma „Mr. Nobody“

 

„Ne možete biti i na jednom i na drugom mjestu u isto vrijeme.“

„Želite li reći da moramo izabrati?“

„Od svih tih života... Koji je...Koji je onaj pravi?“

„Svaki od ovih života je pravi. Svaki put je ispravan put.“

Sve je moglo biti bilo što drugo. A imalo bi upravo jednako značenje. - Tennessee Williams.

Premlad si da bi to znao.“

„Ne možete biti mrtvi i još uvijek biti ovdje. Ne možete ne postojati. Postoji li život nakon smrti?“

„Poslije smrti? Kako možeš biti tako siguran da čak i ti postojiš? Ti ne postojiš. A niti ja. Živimo jedino u mašti devetogodišnjeg djeteta.  Zamislilo nas je devetogodišnje dijete suočeno sa nemogućim izborom.  U šahu, to se zove Zugzwang. Kada je jedini mogući potez ne povući niti jedan potez. Dođi i vidi. To je more. Dijete to rastavlja na dijelove. Nije mu više potrebno. Prije, bilo je nesposobno odabrati, jer nije znalo što će se dogoditi. Sad, kada zna što će se zbiti, ne može odabrati.“

sknezev @ 13:00 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
ponedjeljak, veljača 6, 2012

Što je to u stvari napredak i evolucija? Što predstavljaju te riječi u pogledu čovjeka kao bića čija sfera egzistencije obuhvaća ne samo fizičko nego i psihičko, duhovno i društveno polje postojanja? 

Što se tiče društvene sfere postojanja što znači ta famozna riječ rasta, gospodarskog rasta odnosno zaustavljanja rasta pa pada, drugim riječima recesije? 

Retorički postavljam ova pitanja jer sam skoro cijeli život bombardiran raznim parolama na te teme. 

Polazim od čovjeka kao jedinke sa svojim potrebama. Potrebama koje obuhvaćaju one nužne biološke potrebe, psihološke potrebe, socijalne i ine. U tom smislu postavlja se pitanje granice tih potreba, dokle seže granica mjere do koje nam nešto treba.Možemo li više i više jesti, piti, spolno općiti? Možemo li više i više posjedovati, kupovati, družiti se, biti prihvaćani u društvu?

Sve ima svoju granicu, svatko ima svoju granicu, osim onoga što zovemo ego. Po pitanju ega nikad čovjeku dosta ičega. I tu počinje igra, natjecanje, borba. Tu nastaje ona potreba koja nema granica, potreba koju zovemo još i još, više i više. Ne u smislu olimpijskog'citius, altius, fortius' nego u smislu prenesenog darvinizma savane na društvene mehanizme. Jest da nam je to utkano u gene, jest da se time izlučuje najbolje genetski materijal iz čovjeka i stvara nova baza za još uspješniju vrstu, za novi skok u evoluciji. No, s kojim razlogom? Koji je cilj svega toga?  

Čovjek želi znati,nešto ga vuče naprijed i definira različitim od životinje. Istina jest na žalost da su takvi rijetki koji su uistinu nadišli sve zamke genetskog uvjetovanja i doista djeluju iz jedne osnove nepoznate ostalim pripadnicima ljudskog roda, ali ipak, u globalu, možda sam po tom pitanju pretjerani optimist, postoji neka 'sila' koja vuče čovjeka naprijed. Ta apstraktna sila je ono što ga vodi u evoluciji, ono čime nadilazi sve darvinizme i ostale možebitne evolucijske mehanizme. Nadilaženje sila prirode, genetskog uvjetovanja i sila koje bi priječile čovjeka da nadiđe svoju uvjetovanost na Zemlji odlika je ljudske vrste. Stoga jedino čovjek stvara apstraknu misao, ideju o transcendenciji koju i ostvaruje. Ne govorim ovjde o institucionaliziranim religijama nego o istinskom ostvarenju transcendentnog u pojedincu.

Naposljetku, što takav pojedinac predstavlja u društvu i kako se on odnosi prema svijetu i njegovim mehanizmima koje je nadišao, kakvi su njegovi geni koje bi trebao prenijeti na vrstu, je li se njegova genetska struktura promijenila da bi se začela nova vrsta nadljudi? Mislim da ne, mislim da je putokaz upravo u suprotnom smjeru-u odbacivanju svih tih trivijala i iskoraku u novu sferu postojanja. Stoga, i svi takvi pojedinci kroz povijest nemaju potomke. 

Dakle, očito je da pojmovi evolucija i napredak nemaju svoju osnovu u genetici niti smiju iz nje izvirati. Bilo kakvo zagovaranje socijalnog darvinizma na genetskoj osnovi rađa neku modernu eugeniku, elitistički genetsko odabrano društvo.  

Napredak, evolucija i rast trebaju polaziti od pojedinca i proizlaziti iz njegovog puta ka ostvarenju čovjeka kao osobe. Ne iz zadovoljenja potreba njegovog ega koji je danas pokretačka sila zapadnog kapitalizma, u stvari cijelog svijeta. Globalno, potrebno je redefiniranje principa svjetske ekonomije, na neki način rečeno, produhovljenje ekonomije, iako ne volim rabiti tu otrcanju riječ produhovljenje. U sadašnjoj konstelaciji snaga to se neće dogoditi. Svjetske događaje pokreće revolucija a ne evolucija. I ona će se dogoditi kada se cijela svjetska ekonomija uruši. 

Onaj iskonski plamen te revolucije vidi se u odnosu pojedinca prema poslu. Bez obzira na primanja, bez obzira na nacionalnu i gospodarsku pozadinu, svi su radnici isti, svi su isto nezadovoljni. Jer, radnik nije stroj, nija najamno sredstvo, nego živo biće koje se kroz posao ne ostvaruje, umjesto da se ostvaruje. Bez obzira koliko radno mjesto bilo sofisticirano ili pojednostavljeno, radnik definitivno ne ostvaruje sebe, otuđen je od plodova svog rada, kako je to još Marx rekao. Umjesto da radi za sebe, radi za poslodavca, za ambicije njegovog ega, za ono što treba nadići, radi za onu silu kojoj se protivi cijela ljudska evolucija.  

Koji je izlaz, rješenje ove situacije? Iskreno, ne znam, nemam još model, mogu samo hipotetski govoriti. Možda je rješenje u modelu da svaki pojedinac, radnik, bude ujedno i poduzetnik, da sam kreira sebi posao i tržište. A konkurencija? Hoće li u sukobu s konkurentima opet doći do aktiviranja čovjeka lovca gdje netko postaje lovac a netko lovina? Jamačno hoće, ako se i dva pojedinca nađu s istom ponudom. Tada će jedan biti looser, to je neminovno. I opet će doći do otuđenja i nezadovoljstva. Očito je rješenje da svatko bude svoj brand, svoj proizvod, da svatko prodaje sebe, i u tome da bude originalan. Naravno, ukoliko nije nekakav čovjek klon, robot koji samo prolazi kroz život.

Ako jest, tada će se dogoditi pritisak onih sila koje izviru iz ljudske težnje ka nadilaženju evolucije i doći do oblikovanja pojedinca, ili propasti u konačnici. To bi bio u stvari istinski darvinizam ali na zasnovan na jednom drugom načelu, a ne na genetskom

 

sknezev @ 14:04 |Komentiraj | Komentari: 0
utorak, studeni 24, 2009

Sve je počelo negdje u listopadu kada sam shvatio da umjesto moljenih krušaka dobivam jabuke, ili obratno, nije bitno. Tražiš od Postojanja, Boga, koga li već, nešto i onda dobiješ nešto sasvim drugo. Pa sam se uhvatio u koštac s Bogom i shvatio da se hrvam sam sa sobom, sa svojim demonima. Bolno je nešto znati a nadati se iluziji. Kao čovjek na pragu odraslih koji shvaća kako je u djetinjstvu bezbrižno živio. Zna da je to bilo privremeno razdoblje i da sada mora sam kročiti stazom dalje. A tate i mame nema da te podignu, da ti pomognu. U tmini sobe plačeš a znaš da su suze uzalud. „Ti si odrastao!“-govori neki glas u tišini mraka-„nema tate niti mame, hajde, budi svoj!“
Ista ta scena samo što sam imao posla s velikim Tatom ili Mamom, kako god Ga zvali. Jednim dijelom sebe znao sam da Ga nema u onom pakovanju u kakvom su mi Ga servirali cijeli život, a opet se nadao da imam lažnu spoznaju, jer lakše je živjeti kad je Tata s tobom. Međutim, na pragu odrastanja, na pragu novog početka, morao sam dalje sam, Tate nema. Ali koga ima, tko je taj glas koji me vodio i koji me savjetovao. Hm, zasigurno netko Veliki, kako bi svako dijete reklo za odraslog, Netko kome sam se potajice divio a sada nisam imao petlje da budem s Njim u društvu, posve odgovoran za svoj život, i kreator svoje stvarnosti. No, prešao sam svoj osobni Rubikon.
I baš u to vrijeme, polovicom ovog mjeseca događala se smjena Daša, vladajućih kozmičkih principa u meni. Rahu, onaj koji žudi, koji snuje, ustupao je mjesto Jupiteru, vođi, sreći, učitelju, znalcu...A baš tada saznah da nosim kletvu samog tog Jupitera, u indijskoj astrologiji poznatoj kao Guruova kletva. I rekli su mi znalci da sam valjda u prošlom životu uvrijedio nekog svećenika, neki autoritet, dijete...i da ću sada snositi posljedice svojih djela, da neću imati sreće itd....Prilično crna prognoza!
No, ja se ne mirim s površnim tumačenjem i mistifikacijama i na to sve gledam jungovski, u duhu psihoanalize Carla Gustava Junga. I mogu vam reći da su mi se jučer otvorile oči u pogledu nekih stvari. No, prije toga, u sam osviti nove Dashe pobrah neki blaži oblik H1N1 s kojim završavam priču ovih dana. Baš me snašlo...
Dakle, kakva me to kletva snašla? Kakvo prokletstvo?
Taj moj Jupiter je pod utjecajem Saturna i Rahua, Saturna koji nosi princip trajnosti i vrijednosti, onoga što je u vremenu stalno, ono što sama mijena jest, i Rahua, žudnje i snova. Prokletstvo u ovom smislu nije pojam koji označava proklinjanje nego težinu te konstelacije, težinu i breme nekih elemenata u mojoj svijesti.  Da to slikovito prikažem; prokletstvo roditelja je u tome što nikad neće biti zadovoljan i sretan svojom djecom ukoliko će sebe projicirati kroz njih, ukoliko će očekivati da djeca budu kao roditelji. Princip koji stoji iza toga jest da onaj Drugi ne može biti kao ja, i uzaludno je gajiti želje i snove da je to moguće. Moj Jupiter u četvrtoj kući mi daje nasljedstvo majke koja je od mene tražila maltene perfekcionizam, i što god bih učinio nikad ne bih dobro učinio. Isti taj obrazac uvukao mi se u podsvjest, i sve to ja očekujem od okoline, od Drugog: tražim da razumiju što pišem i govorim, tražim da se moja ljubav prihvati, da se moja svijest percipira, ali sve to činim iz svoje pozicije i uvijek bivam osujećen. Bez obzira što ja mislio sam o sebi, Drugi te neće nikad shvatiti, a inzistiranje na tome vodi čovjeka u propast. To je ta kletva-da ću biti nesretan ako budem tražio pogled s kojim ja gledam svijet. Treba preorijentirati energije – nemaš borajski koga niti što podučavati, ne očekuj ništa, ne gledaj s visina nego se spusti niz padinu obogaćen iskustvom visine. A znao sam kritizirati i popovati, osokoljen kao u križarskom svetom pohodu na laž pod stijegom istine. Jesam li nekad uvrijedio nekog učitelja? Vjerovatno jesam, jer sam do sada iskusio svu težinu te pozicije-igrao sam jednu rolu kao učitelj i trpio sve uvrede izvana: od neshvaćanja do klasičnog vrijeđanja.
I sada u epilogu svega zbrajam konte. Proći će još neko vrijeme da sredim dojmove i počnem konačno živjeti...


sknezev @ 17:18 |Komentiraj | Komentari: 12 | Prikaži komentare
četvrtak, studeni 5, 2009
„Nema ništa jadnije za vidjeti nego mladoga čovjeka bez osmjeha na licu.“-rekla mi je jedna starija kolegica neki dan na poslu. Potom, jučer, došao je u moj odjel kolega s kojim sam radio dvije i po godine, i kaže mi da sam se, u zadnjih par mjeseci, promijenio, da sam jako ozbiljan, da više nisam nasmijan i vedar kao nekad. A kap koja je prelila čašu je bila jutros, ljudi iz mog odjela, kolege s kojima dijelim svaki radni dan, kažu mi da se razvedrim, da se malo nasmijem, jer da ću ovakav brzo otići u tri krasne.
Malo sam se zamislio, hm, da malo,  jako!
Jer sjetih se što mi je prije par godina, jedan, tada sedmogodišnji dječak rekao:
„Sinki, ti si uvijek isti i uvijek se smiješ, i zato te volim!“
Eh, da, još sam uvijek isti, ali bez osmijeha. Ne znam što je uzrok tome, ali u sebi se osjećam umorno od života, ponekad me i crne misle more, da završim ovaj život i počnem negdje, na nekom drugom svijetu ispočetka. Da resetiram sve ovo oko sebe i da nestanem. Ne muče me toliko problemi koje, Bože moj, svi mi imamo, koliko pojava jedne opće apatije u meni, bezvoljnosti i gubitak ambicija. Gubim vjeru u ljude, s bogom sam se odavno pozdravio, jer ako sam išta u ovom životu naučio to je činjenica da ti nitko neće pomoći ako si sam ne pomogneš. I onda kada nešto postignem u sebi, kada nešto otkrijem i prepoznam, želim to podijeliti s drugima, drugima pomoći, nailazim na nož, na pljuvanje, na neshvaćanje. To je druga činjenica koju sam naučio, žali bože ikoga išta učiti, ikome išta pričati, jer svi vrte svoje filmove i draži su im jadovi nego sreća. Jednostavno sam digao ruke od svijeta, i u meni se sada miješaju razni osjećaji koje promatram. Ne znam se postaviti spram njih, što da radim u svijetu bez iluzija, samo sam stranac, kako kaže Albert Camus. Doveden na rub litice prepuštam se zvijeri koja želi na me skočiti-ponor ili ralje zvijeri, koja je razlika, ionako sve je san.
sknezev @ 11:01 |Komentiraj | Komentari: 33 | Prikaži komentare
utorak, listopad 6, 2009
Jučer je bio Svjetski dan učitelja a danas sam se na žalost uvjerio kako mnogi od njih nečasno koriste svoju profesiju i zlorabe svoj položaj ucjenjujući djecu. O čemu se radi?
Znate kolika je frka bila oko nabavke udžbenika, koliko se tu interesila uključilo, od izdavača, ministarstva, pa sve do najnižih u lancu-učitelja koji bi htjeli ugrabiti svoj dio kolača. Roditelji su se kako tako snašli, djeca isto, koriste stare udžbenike i stari materijal. Da sad ne govorimo da se danas sve može organizirati i preko on line usluga, od učenja, do nabavke literature u pdf formatu i slično. Ali kako bi onda tu zarađivale interesne skupine?
I dobro, snađu se roditelji, snađu se djeca, a kad u školi šok: razrednica kaže jedno-nema problema, možete koristiti to što ste nabavili, dok istovremeno predmetni nastavnici vode svoje male lobije, svoje interese grabe i pod mus, na gotovs, daju djeci nekakve papire gdje moraju zaokružiti da nabavljaju te i te knjige po toj i toj cijeni. Plativo isključivo gotovinom! Molim lijepo! I sad dijete dođe kući s računom od 500-600kn pa ti mama-tata plati. Od kuda i kako? A da se ideš boriti za svoja prava i pravo djece, tko će dobiti po nosu? Dijete, naravno, može biti Einstein, ali dobre ocjene neće vidjeti. To je prosvjetarski reket-mafija-banda koja od časnog zanimanja radi degradaciju i omalovažava ga.
A da apsurd bude veći sve se ovo događa u Vukovaru-gradu koji kao da nije dosta napaćen, čiji stanovnici kao da su stanovnici Rovinja i imaju love i rade svi, kao da nemaju problema kako uopće preživjeti.
Koje li su to sitne duše, koje li su to ljudske gnjide, egocentrici, stoka sitnog zuba, ma nema uvrede koju sada ne bih rekao i kojom bih išta lagao.
A toga ima i u drugim sredinama, garant. Problem ove države nisu veliki lopovi tamo gore, nego ovi jadni i bijedni lopovi, sitne duše, kojih ima najviše, običan čovjek je zlo kada dođe u posjed ono malo vlasti da može ucjenjivati i svoje interese utjerivati.
Izdavači, učitelji, gradonačelnici i ministri sramite se, zar tako učite mladost Hrvatske, zar tako učite buduća pokoljenja, da od malih nogu nauče s kim imaju posla i u kakvom društvu žive.
Ne volim generalizirati, ali učiteljsko poštenje sada izlazi na vidjelo. Plaće koje imaju, imaju i previše, jer im nije mjesto na poslu nego na stupu srama.
Sramite se, počistite u svojim redovima pa onda tražite od društva nešto zauzvrat!
sknezev @ 13:26 |Komentiraj | Komentari: 6 | Prikaži komentare
srijeda, rujan 23, 2009
Mislio sam donedavno da je reality Big Brother završio, a kad ono iznenadio me osobno Facebook. Naime, u svoj status stavih link na novi spot grupe Rammstein, Pussy, i tekst: Sumnjam da će ovaj spot prikazati ikad na HTV-u. Jutros vidim da je moj tekst i lnik maknut. Dakle, postoji neka cenzura na Facebook-u. Doduše, u spotu ima eksplicitnih scena seksa, malih klipića iz porno uradka članova banda. No, na linku postoji upozorenje da je sadržaj takav kakav jest i ne treba ga nježna i osjetljiva dušica gledati. Ali, neeee! Hoćemo cenzuru, i mi želimo biti dio društva poput Kine, Irana i Sj. Koreje. Ne znam je li to do politike Facebook-a ili nekih hrvatskih nadglednika, ali ne sviđa mi se. Što boli koga ona stvar što ću ja s frendovima podijeliti. A hoće li to doći do neke dječice mene osobno zaboli, nek' si stave neku aplikaciju da klinci na Fejsu to ne gledaju. Apropos dječice, nitko na tom Fejsu ne vodi brigu da si neke nadobudne djevojčice stavljaju svoje slikice gdje žele izgledati poput svojih uzora, kurvica s estrade, pa neki matori starci iza lažnih identiteta naslađuju se time i pokušavaju s njima stupiti u kontakt. To ne vode brigu, licemjeri fejserski.
Sad sam se sjetio da mi je jednom maknut i link na spot, reklamu koju je snimila Dita von Teese. Valjda je ovaj Zuckerberg koji je izmislio Fejs bio neki derpe pa mu zanosna laborantica u spotu u kojem defilira u halterima i donjem rublju smeta i nemre ju vidit.
Nadalje, spot grupe Đubrivo-Vaša kćerka je kurva, prolazi na Fejsu, jer su valjda cenzuristi zatucani pa ne slušaju riječi.

To me je razljutilo oko Fejsa, a drugi slučaj je Kerum i Stanković. Ukratko, Stanković je nula od novinara koja je po nečijoj direktivi napadala neugodnim pitanja jadnog Vlaja koji se na svoj način snašao. Ima Kerum u mnogo čemu pravo, ali na krivi način, ali gospon Stanković za mene je nula od čovjeka.
Kerumov stav o Srbima vlada u glavama 80% Hrvata, samo što nemaju to muda izreći, i sada svi pizde na njega. Čovjek je rekao što prosjek ljudi misli. A plaće njegovih radnica? Što Stanković to ne upita sve ostale poslodavce u zemlji, nije Kerum iznimka po maloj plaći. To je problem drugarice Jace i stanja u cijeloj državi ali ovaj novinarčić Stanković to ne želi razumjeti.

Rammstein XXX spot: Pussy
Đubrivo: Vaša kćerka
sknezev @ 21:36 |Komentiraj | Komentari: 5 | Prikaži komentare
utorak, rujan 8, 2009
“Nešto je trulo u državi Danskoj!”-ste čuli za taj šekspirijanizam? Ali ta država je odavno san mnogih naših emigranata u potrazi za boljim sutra. A država koja je trula je država Hrvatska. Ako bi se uopće takvom mogla zvati. Naime, država je nešto u čemu se narod osjeća sigurnim i zbrinutim, gdje su osigurani svi preduvjeti za napredak svakog pojedinca ako to on želi. A ako pojedinac ne želi onda si je sam kriv. Država je pojam gdje si svoj na svom, a ne gdje ti strane banke kroje politiku ali i ostali strani vlasnici kapitala. Mi smo samo banana država. I nismo samo zato truli. Truli smo jer smo kao narod inertna masa, doista poput truleži, u raspadu.
Cijelo društvo je u raspadu neke stari svijesti ali nova se još ne rađa. Društvene nedaće, prodavanja magle raznih političara, sve to uredno puše moji sunarodnjaci. Nema se muda išta poduzeti. Stranke vuku svaka na svoju stranu, sindikati su goli kurac. Isto  je sranje bio HDZ ili SDP na vlasti sa svojim poltronima. Sve je to đabalebaroška gamad.
Otpor stoko, hoće li ikad doći do otpora? Čak je i Crkva blagoslovila moguće prosvjede, jer i ona osjeća da stado slabo diše, da stoka sitnog zuba nema što žvakati.
Kada ćemo živjeti kao normalan svijet? Prije su nam bili krivi Srbi u Jugi, a tko je sada kriv?
Svjetska banka upozorava da su Hrvati lijen narod čije građane i sama država potiče na nerad. Bolno zvuči ta optužba, ali kad si bolje pogledamo u oči upravo je tako. Pojedinac kao pojedinac vjerovatno i nije takav, jer ta slika o lijenom čovjeku, nepoduzetnom se itekako mijenja kada naš čovjek ode u strani svijet-tamo radi, tamo i ima. Tamo ga se i cijeni, bez obzira što je stranac i što će uvijek biti stranac. No, mislim da je taj osjećaj ‘biti stranac’ više subjektivnog karaktera i da se svatko ponaosob može izboriti za svoj status. Nadalje, optužuju nas da smo nacija sklona varanju, muljanju i tako tome, mafijaštvu. I da se sve to prenosi na sporstke terene.  Čak i uvaženi pisan Miljenko Jergović o tome piše:
"On (Eduardo) se, kao ni golema većina Hrvata, neće uzbuđivati jer se, barem u samo jednoj utakmici, zorno pokazalo da je nacionalna sportska ikona ustvari obična varalica, koja se trudi da na najružniji mogući način iznevjeri pravila igre u kojoj sudjeluje.”
Istina boli, a Jergović sere, ne sagledava cijeli kontekst. Okružje u kojem živimo plod je i rezultanta raznih sila i raznih povijesno društvenih okolnosti. Narod ima vlast kakvu zaslužuje, vlast je samo slika i prilika neke podsvijesti naroda. I onda se ljudi čude kakva nas to gamad vodi. A 90% ljudi je takvo, kad dođu na vlast, bez obzira na kojem levelu bila, svi slijede isti obrazac ponašanja. Hrvati moji, gadite mi se.
U prošlom tekstu zavapio sam za otporom. Ma nema tko tu pružiti otpor, i zašto bi? Ovdje će se okolnosti promijeniti kad ovog mentaliteta više ne bude. A svijest se mijenja suočenjem s istinom, sa stvarnošću.
Kad sam bio mlad vjerovao sam u neke ideale, u Hrvatsku, tako sam bio odgajan, i doma i u školi. Fantomski neprijatelj naroda kojim mi je glava punjena u komunizmu postao je krajem osamdesetih Srbija i komunizam. Te opasnosti više nema, ali ništa se nije promijenilo. I dalje je isto, ovdje se nikad ništa ne mijenja, narod je uvijek jebena stranka.
Tih godina dosta mojih kolega je otišlo raditi van, u inozemstvo. Ja sam danas na rubu sloma svojih nada u bolje sutra. Godine idu, a što imam, što sam ostvario? Kao osoba sam kreativna duha, inventivac, i gdje god da pokušam s novim idejama, u poslu, u bilo čemu, nailazim na inerciju. Sve mi se to sve više gadi.
Kažem, na rubu sam odluke da sreću potražim negdje drugdje. Puštam si Edu Maajku i do daske puštam: Za ili protiv! Ostati ili otići...
I to ne u neku zemlju tu preko puta, nego u Novi Zeland, u 3pm da budem što dalje od Balkana. I neće me nostalgija pratiti, sve što ima veze s Hrvatskom izbrisat ću zauvijek iz svoje svijesti.
sknezev @ 09:12 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
ponedjeljak, kolovoz 31, 2009


Svakog dana dižeš ustanak
Negdje oko pola dva
Glava ti sva natekla
Od sinoćnjeg derneka

Imas PC i diplomu
Al'' od toga korist slaba
Da započneš neki biznis
Čekaš da ti umre baba

Al'' noću ti dodju u san
Karl Marx i Sandokan
I ljuto kažu :'Diž'' se oko!'
Otpor stoko, otpor, stoko!

Razmisli još jednom, udahni duboko
Otpor, stoko, otpor stoko!

Gledaš skupe autiće
I ružne face u njima
Stari ti se Yugo raspo
Kao bivša država

Šta si sve mašto
I šta si sve snivo
Sad čekaš da ti netko
Plati pivo
Naveče si naviješ
Ploče stare
Nikad ne''š napisat
Svoje memoare

Al'' noću ti dođu u san
Karl Marx i Sandokan
I ljuto kažu :'Diž'' se oko!'
Otpor, stoko, otpor, stoko!

Razmisli još jednom, udahni duboko!
Otpor, stoko, otpor, stoko!

Zabranjeno pušenje

(nastavlja se...)
sknezev @ 19:48 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
ponedjeljak, kolovoz 17, 2009
Vraćamo li se isti, vraća li se uopće ista osoba?
Povratak na staro, ili povratak s nekim iskustvom? Pitam se danas nakon godišnjeg odmora, nakon života bez brige kada sam doista sve isključio iz svoje svijesti što mi je dizalo tlak i klalo živce.
Vratio sam i sinoć kući, domu. No, prvi dojam je bio nekako stran, kao da sam došao na privremeni boravak, kao gastarbajter u Njemačkoj. Sa sjetom sam se sjetio netom prošlih dana, i sklada, sreće i ispunjenja koje me ispunjavalo. I shvatih da se doma uopće ne osjećam kao doma, nego da sam dom upravo napustio. Jer, dom je mjesto gdje ste prihvaćeni i shvaćeni, prepoznati takvi kakvi jeste.
A danas na poslu isto…Kao da sam došao odraditi, kao U2 u Zagrebu, dio turneje u mojoj karijeri. I to je bilo novo radno mjesto, u staroj sredini, rekli bismo bolja pozicija, ali lova ista. Bit će veća za koji mjesec. Oduvijek su mi išli na onu stvar obećanja poslodavaca, i svih pretpostavljenih, svih bogova iznad mene.
I sada povratak na blog. Tema koja me zaokupljala bila je religiozna. Ali kao što rekoh  malo prije dosta mi je obećanja bogova iznad mene, svih rajeva i svih paklova. Budi ovakav pa će ti biti dobro, nemoj biti onakav jer to nije dobro. Čini ovo pa ćeš doživjeti sreću.
Ali ja ne hajem za sve to. Vjerujem u moć trenutka koji traje, i koji se nikad neće vratiti. Vjerujem u zoru, u svitanje, i u smiraj dana, u sumrak, vjerujem ono što dišem i što vidim, mir i spokoj u sebi i oko sebe, blaženstvo i spokoj. I tu osjećam društvo, i što sam više unutra, u sebi, to više nisam sam, nego naprotiv, moj zor se izoštruje i „vidim“ da istom očima gledaju mnogi. Ali njih nema vani, u svijetu, oni ga nadilaze, oni su iznutra i svijet je u njima. I u meni, dok dišem, sada, ovdje, zauvijek.
A rajevi, paklovi, bogovi i sveci? Briga me za njih! Jer, ničeg nema….A sve je tu….
Ali tu, tu nema mjesta nikakvim strahovima i obećanjima. Sve je u tebi, i kako si stvoriš tako će ti biti. Nema Boga koji će uslišati tvoje molitve, nikad ga nije niti bilo. Ja nikad nisam doživio ispunjenje molitve kako sam ja molio, nego je bilo onako kako je bilo. Je li to Bog napravio, ne znam, čisto sumnjam. I sada kada se vraćam shvaćam da je Bog u stvari snaga i svijest u nama koja nam omogućuje da stvaramo, da budemo, i da dišemo, i da u toj snazi budemo svega svjesni. Tada doista ništa ne trebamo, niti boga niti vraga, jer sve imamo. To je kap u rijeci koja jesmo, i s kojom smo povezani sa svim oceanima svijeta, kap u Dunavu koja te spaja sa Crnim morem, Sredozemljem i Atlantikom, kao u Zrmanji koja te spaja s Jadranom i šire.
Povratak, vratiti se doma, vratiti se moru, živjeti vodu, obogaćen svim kišama, rijekama i svim tokovima u kojima kapljica može biti. To je put kojim idem.
sknezev @ 20:23 |Komentiraj | Komentari: 10 | Prikaži komentare
srijeda, svibanj 27, 2009



Internet nam pruža bezbroj mogućnosti realiziranja naših ideja i oslobađanja kreativnosti. U taj svijet komunikacija zaplovio sam još 1998. godine, iako počeci Mreže svih mreža sežu nekoliko godina ranije. U tih zadnjih 11 godina bio sam svjedok pojave raznih fenomena i servisa na Internetu: News grupe, forumi, .com tvrtke, Google, blogovi, Facebook, Twitter...(niz će se nastaviti)
Inspiriran tim fenomenima, i radeći svoj posao projektanta, sinula mi je ideja o jednom servisu, web aplikaciji kroz koju bi mi posao postao lakši za obavljanje. Prvotno zamišljena ta ideja, radnog naziva InProject trebala je objedinjavati na jednom mjestu posao vođenja nekog projekta: od izbora dobavljača, posla nabave, vođenja proizvodnje, pa sve do realiziranja proizvoda i konačne naplate. Brzo sam uvidio da ključne riječi u ovoj ideji projekt i proizvod nisu ekskluzivnost za struku kojom se bavim već da imaju širi značaj.
Projekt je u širem smislu dovođenje neke ideje u stvarnost, proces realizacije ideje.
Proizvod je realizirani projekt.
Projekt može biti bilo što, od gradnje obiteljske kuće, do pripreme vikend roštilja, od proizvodnje transportne linije do prženja CD-a za slušanje u autu.
Isto tako proizvod može biti sve, od materijalne naravi do nematerijalne. Proizvod je sve što čovjek konzumira, sve što prima u svoje okružje, sve za što daje svoju energiju.

I onda sam počeo realizirati svoju zamisao, primio se posla, i u zadnjih skoro godinu dana radio na tome. Ovih dana pustio sam na web beta verziju tog sustava.
No, o čemu se radi konkretno?

Osnovni moto je bio: zašto izmišljati toplu vodu? Zašto jedan surfer, korisnik Interneta u potrazi za željenom informacijom mora prolaziti isti put kao i neki njegov prethodnik? Zašto tražiti već nađeno?
Recimo, u pretraživačkim programima postoje Bookmarksi i Favoritsi. Oni služe da si organizirate najposjećenije stranice po folderima. Na sličan način sam zamislio da se organizira put traženja, put do željene informacije.
Primjerice, planirate gradnju vikendice u Zagorju. I počinjete surfati, počinje potraga za građevinskim  zemljištem, materijalom, izvođačima....Cijeli taj proces možemo nazvati „Projekt: Vikendica u Zagorju“ i razdvojiti ga na radne etape-grupe poput: građevinsko zemljište, materijal, usluge, izvođači.... i u te grupe stavljati subjekte koje nađemo i ujedno s njima, iz jednog mjesta, komunicirati do konačnog definiranja izbora za pojedinu grupu radova. U konačnici dobivamo cijeli pregledni projekt. Osim toga, sve možemo platiti jednim klikom, jedno plaćanje-više isporučitelja.
No, ne moramo kupovati. Možemo jednostavno organizirati i stvarati projekte kako god boravimo na Netu. A zašto?
Jer, će upravo naš projekt, ono što smo pronašli, poslužiti nekom drugom surferu kao korisna informacija. Tražeći informacije o gradnji vikednice u Zagorju netko drugi će se poslužiti našim informacijama i iskustvom.
A što mi dobivamo, radimo li to iz čiste ljubavi?
Ne, jer ćemo imati korist od klikanja po našim izborima.
I tako je nastao i-deeye sustav za prikupljanje, razradu i organiziranje informacija koji je u svojoj suštini on line katalog proizvoda s mogućnošću kreiranja vlastitih podkataloga. No, više o samom sustavu možete saznati na stranicama http://www.i-deeye.com a sve što vas zanima možete pratiti i komentirati na službenom blogu: http://www.ideeye.bloger.hr

Budući da je sustav u beta fazi i da proces popunjavanja baze treba započeti, potpuna funkcionalnost tražilice se očekuje nakon toga, a sama tehnička pozadina podložna je promjenama jer će tijekom probnog razdoblja vjerovatno dolaziti do unapređivanja.
sknezev @ 10:50 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
ponedjeljak, ožujak 30, 2009


Život je staza koja spaja početak i kraj, i jedini dio gdje možeš osjetiti dah početka i miris kraja jest put, staza kojom koračaš.

sknezev @ 19:59 |Komentiraj | Komentari: 8 | Prikaži komentare
četvrtak, ožujak 5, 2009
Imam dojam da je skoro svim hrvatskim vladama glavni program bio kako se održati na vlasti, kako zamagliti oči narodu i kako ih na izborima ponovo prevariti. Glavna tema na koju se dizala raja jest hrvatstvo, nacionalni ponos, i to je ono što je uvijek palilo na izborima. A narod ima vlast kakvu zaslužuje, pa ako su građani Hrvatske još toliko zaluđeni snovima prošlih vremena neka probaju sada živjeti u snovima. No, vrijeme recesije i krize polako, doista polako otvara oči glupoj masi. Ljudi će se probuditi iz snova i vidjet će da od svog ponosa više ništa nemaju. Kapital je u vlasništvu stranaca, telekomunikacije isto, istim putem je pošla i energetika. Kapital diktira politiku uvoza, gasi se sustavno domaća proizvodnja. Zatiranjem proizvodnje zatire se i kreativni potencijal jednog naroda, pojedinac se svodi na potrošača koji mora trošiti, on ne treba misliti niti stvarati već samo trošiti. Da bi trošio mora imati novaca, da bi imao novaca mora raditi, prodavati svoje vrijeme za sve manje novaca. I tako će malo po malo narod preći u suptilni oblik robstva gdje bi se moglo dogoditi da i zemlja i stanovi pređu u tuđe ruke zbog dugova. Eto, kud nas je dovelo furanje na nacionalno. Debili došli na vlast jer je debilna filozofija prolazila u raji, i sad nam se to vraća kao bumerang. Od famozne nacionalne samostalnosti prelazimo u zemlju u kojoj postajemo sami sebi stranci iz prostog razloga što se više ne osjećamo da je to naše.
Jučer čitam u novinama kretenske savjete novinara o potrebi štednje u ovo doba krize. Kao prvo u naš narod se uvukla filozofija potrošnje i nadomjestka vlastite inferiornosti kupovinom bespotrebnih stvari. Rješenje je riješiti se tog kompleksa manje vrijednosti za kojim u stopu ide i stvaranje novih vrijednosti. Dakle, nije poanta u štednji jer bi nas to svelo na još veću inferiornost nego u potrošnji. Zašto ne štednja?
Zato jer je čovjek svojim iskorakom u potrošnju želio sebi zakrpati neke rupe zbog kojih je bio nezadovoljan. Štednjom će to nezadovoljstvo i dalje ostati i dobit ćemo potištenog i frustriranog čovjeka. Naprotiv tome, treba više zarađivati. Kako?
Dodatnim poslom, nekim novitetom, to sve ovisi o pojedincu. Tako će se pokrenuti mehanizam ekonomije. Evo jednog konkretnog primjera:
Mnogi su sa sela pošli raditi u gradove, i poprimili su gradski način života. Tradicionalna seoska poljoprivredna domaćinstva odumiru. Čovjek sve kupuje, od mesa, jaja, zelenila. Rješenje izlaza iz krize jest vlastita porizvodnja: mesa, jaja ili povrća i voća. S obzirom da se na jednom prosječnom imanju može proizvesti i više nego treba jednoj obitelji, višak se može prodati-po nižoj cijeni nego li lihvarski trgovci nabijaju cijene. I eto dvojake uštede i viška novca: ne kupuje se više po dućanima, a višak robe se proda.
Ovaj princip se može primijeniti na bilo koju djelatnost. Poanta je okrenuti se vlastitim resursima, vlastitim snagama, kreativnosti. Ali treba raditi, treba stvarati! Ne biti lakom na cijenama ponuđenog. Sustav cijena kod nas je prenapuhan zbog lakomosti nabijača cijena, to je začarani krug koji jednom mora biti prekinut.
To nam niti jedan političar neće dati. Oni će uvijek trabunjati svoje. Treba poći od sebe!
Ja ne znam kako bih ja preživljavao da ne radim cca 12 sati na dan, prvo radim za drugoga a onda za sebe doma. I to mi kako tako krpa rupe, od prvog do prvog. Trenutno radim na jednoj ideji koju bi uskoro trebao realizirati i koja bi mi trebala donijeti financijsku samostalnost.
Ne očekujte izlaz iz krize od tamo nekih gore, oni se brinu samo za sebe i o svojoj guzici. Jebe se njima i za Hrvate i Hrvatsku, i sve ostale građane ove države. Tek kada kao masa, kao narod postanemo svjesni svojih vrijednosti, tek tada ćemo se pokrenuti. A tih vrijednosti imamo, jer naš čovjek uspijeva u stranom svijetu sa svojim idejama.
A ako kao narod se sada ne osvijestimo, ma tko nas jebe! Ako ti Bog da neke vrijednosti a ti ih ne znaš koristiti onda ih uzme i da nekome tko zna. Tako će biti i sa Prelijepom našom. Nećemo biti ni prvi ni zadnji koji su tako prošli. Zadnji su nam dani!

*******************************************************************************************************************************

Ne može se problem riješiti s iste razine svijesti u kojoj je i stvoren.
 
Albert Einstein


sknezev @ 09:45 |Komentiraj | Komentari: 7 | Prikaži komentare
utorak, veljača 17, 2009
Mnogi se pitaju o smislu, o svrsi postojanja, zašto je svijet stvoren, postoji li početak, postoji li kraj? Iako su ta pitanja dubokoumna, i na prvi pogled zahtjevaju odgovore na tone i tone papira ispisane, ipak život nam katkad nudi rješenja na vrlo jednostavan i originalan način. Ponekad i zabavan!
Svakim trenom svijet nam govori o sebi, postojanje je abeceda čija slova svakim trenom niču pred nama. A prosvjetljenje je svima nadomak ruke....

Ovaj tekst je samo uvod u glavni sadržaj ovog članka a on je crtić, crtić kojeg mogu pogledati odrasli, ali i djeca. Zapravo, tek s djetetom u sebi shvatit ćete što je autorica htjela reći. Možda vam da odgovor na neka vaša pitanja. Teoretičari filma bi na temu crtića povezavši ga s filozofijom i metafizikom mogli napisati knjige i knjige. A možda se Kaja jednostavno išla zabaviti radeći crtić ne misleći na mudrolije...

Autorica crtića je Kaja Šegvić, autorica i dvije zbirke pjesama te knjige "Teorija igre ili postoji li kraj?".....

sknezev @ 21:14 |Komentiraj | Komentari: 7 | Prikaži komentare
petak, veljača 13, 2009

majmun nam krade banane, naše banane, naš ponos

Evo kako danas stvari stoje, kroz brzi pregled vijesti:

-distributeri plina kradu ljude
-Elektra šalje nove račune po novoj cijeni
-Vlada žudi za lovom iz fondova
-sudstvo siledžijama sudi dvije godine
-paravan uhićenja za korupciju i javna ubojstva

Itd...Fino, krasno i predivno...Živimo u državi licemjera, lopova, mafijaša, naroda koji nema muda i koji će opet glasati za iste. Ma, stranke nisu ni bitne, svi su oni isti. Bitan je narod. I pitam se kako ovaj narod uopće zaslužuje državu?!
Ne zaslužuje, i u stvari je niti nema! Jer ovo što zovemo državom samo je nalik onome u čemu jesmo-banani, živimo u banana državi koja i oblikom i stanjem svijesti podsjeća na bananu.
Za one koji ne znaju, banana je narodski izraz za kitu, karu, penis...a država nas oblikom podsjeća na mlohavu ćunu, a njeni stanovnici svojim mentalnim sklopom na onog tko nosi mlohavu ćunu, na impotentne i sterilne jadove koji ćangrizaju na sve i svašta a nemaju muda poduzeti ništa. Osim toga, banana je sinonim za latino državice velike površine kojima upravljaju multinacionalne zapadne kompanije a narodu se mažu oči da imaju ko fol neku državu.
Eto, u punom smislu smo bananaši. A glede iranskog podrijetla i tu nalazim smisao, naime, u riječi banana krije se stara hrvatska riječ ban, i još k tome i ana, sve skupa podsjećajući na bananu u anusu, čoporativni pederluk, državu u kojoj su medijske face pederi i kurve a ne oni koji imaju što za predložiti za bolje sutra. Ali pobogu tko njih sluša, bitno je da imamo medalja sa svjetskih prvenstava svih vrsta, da se nedjeljom ne radi jer smo katolici koji su spremni mrijeti u patnji i mukama za svog voljenog vođu, svoj voljeni narod. Ma zovi, samo zovi, svi smo tu...
sknezev @ 20:18 |Komentiraj | Komentari: 10 | Prikaži komentare
utorak, veljača 10, 2009
Danas večeram fiš paprikaš. Ili ako bismo u grubo preveli na srpski to je riblja čorba. Iako gastronomi razlikuju pojam čorbe i paprikaša za ovu priliku i slobodu umjetnikovu upotrijebit ću tu poredbu. Naime, ne večeram konkretno ništa, jerbo sam se kaznio dragovoljnom glađu, nego upravo preslušavam opus Riblje čorbe, legendarne Yu rock grupe. Na CD-u imam sve, od 1979.-2001., od jugoslavenskih dana do postjugo dana kada je Čorba nastavila izdavati s onu stranu Dunava. Slušam tako tu mjuzu i hvata me neka sjeta, nostalgija na one albume iz vremena 1986-1990. kada sam bio srednjoškolac a slušanje Čorbe bio je statusni simbol pripadnosti nekoj buntovnoj klasi, zločestih dečki koji se ne libe reći ono što misle. Zanimljivo mi je da se baš ne sjećam albuma iz 1990. Valjda me je tada uhvatio nacionalni đir pa je sve srpskog porijekla završilo u ognju. Tako sam bacio albume Bajage, Čorbe, Električnog orgazma. No, za dvije godine sam tražio piratske snimke, nabavljajući ih preko veza na Radiu Banja Luka, preko svog kumića koji je preko Mađarske i Srbije išao u Banja Luku kod ženske koja je radila na radiu. A danas je BL sat i po od Zagreba. Koja luda vremena!
Vremena su pokazala da glazbenici ne poznaju granice te se danas redovno slušaju i hrvatske i srpske stvari s obje strane granice. No fenomen Riblje Čorbe ostaje. Bora Đorđević je postao nacionalist, nešto poput Thompsona. Nisam upoznat s detaljima kako i zašto, svatko ima pravo na svoj politički stav, ali čudno mi je da jedan rocker kao Bora zabrije na nacionalizam tako. Mislio sam da je rock'n'roll iznad toga.
Eto, Riblja čorba je danas taboo grupa u Hrvatskoj, a ja se večeras pitam možemo li u ovom slučaju upotrijebiti kriterij ad hominem, kritike djela osobe zbog karaktera osobe po kojem liječniku pušaču ne bismo smjeli ići na pregled. Vrijedi li to i u glazbi?
sknezev @ 21:11 |Komentiraj | Komentari: 8 | Prikaži komentare
nedjelja, veljača 1, 2009
Šta reć', kakvo navijanje takav rezultat! Bez "Za dom spremni" nema ni rezultata! Jebem ja Europu i kulturu kad smo mi drugi a raja kao da gleda predstavu u HNK. No comment! Mi TORCIDA I BBB smo dali svoje van tribina, jebe nam se, fenomenalno se osjećamo, imamo svoj Hajduk i Dinamo, a za CRO sport je bolje da prvenstva budu što dalje od nas. Bože me sačuvaj naše kazališne domaće  publike. Mamini sineki i ćereki.... Užaaaaasss!
sknezev @ 21:28 |Komentiraj | Komentari: 7 | Prikaži komentare
petak, siječanj 23, 2009
U središtu metropole opet se roka. Ovaj put nije neko spektakularno ubojstvo neke poznate face nego je jedan građanin uzeo pravdu u svoje ruke i riješio se napasti. Naime, kamatar je došao maltretirati čovjeka u zlatarnu gdje je ovaj radio a čovjek uzeo pištolj i paf.

Pročitajte cijelu vijest!

A policija sva sretna što je odmah riješila slučaj i lika strpala u pritvor. Naše sudstvo će ga uskoro pustiti na slobodu dok se slučaj ne pripremi. A onda će dobiti 5-8 godina, možda i više.

I tu dolazimo do biljega ovoga društva: umjesto da ga nagrade što je ulicu očistio od smeća, čovjek će robijati. Cijelo društvo, ne samo naše, prožeto je tim biljegom slabosti koje cijeni život kao da je nešto posebno, a u isto vrijeme se dopušta da se kroz taj život vuku moderni robovlasnički odnosi. Ljudi popizde jer ne mogu čekati ni društvo ni Boga da presudi, i tu su u pravu. Ma koji Bog, koja pravda, Bog je u čovjeku koji treba uzeti pravdu u svoje ruke, to je njegov poziv u datom trenutku. Život zavređuju oni koji pronose neke vrednote kroz njega, a bagra, smeće, i ološ zaslužuje olovo. Imaju Kinezi pravo što će sada smaknuti one nakaze koji su djecu otrovali melaninom, imaju pravu i Iranci, i Tajlanđani, koji za dilanje droge skidaju glavu. Šerijat, nego šta!
Kažu da su to nazadna društva, a naše da je napredno. A meni se sve više gadi ova civilizacija slabića i izopačenog morala i sustava vrijednosti.
sknezev @ 21:01 |Komentiraj | Komentari: 9 | Prikaži komentare
srijeda, siječanj 21, 2009
Zadnja dva tjedan živio sam bez tekovina XX stoljeća. U XXI stoljeću ja sam bio bez tekuće vode u kući. Uslijed niskih temperatura smrle su mi se instalacije u kući, i čekao sam toplije dane da se led u cijevima otopi i da voda poteče. Sva sreća da imam kućni sustav opskrbe vodom prema hidrofora i vode iz bunara. Kako je bunar u funckiji vratili smo se starinskom načinu vađenju vode za kućanske potrebe. Svaki dan trebalo je izvaditi cca 60l vode. Pranje rublja na ruke, grijanje vode na plinskom štednjaku, kupanje i tuširanje preko kanti i lonaca. Kupanje, recimo, je išlo ovako: ugrije se do vrelišta 40l vode, ubaci u kadu, pa dolje hladne vode po potrebi i eto kupanja.
Ono što sam primijetio jest činjenica kako smo se s poštovanjem odnosili prema vodi i obazrivo je trošili. Nikome se nije išlo van na -15°C po vodu. Na taj način potroši se barem 40% manje vode nego inače. Automatski to je manje potrošene električne energije. Još da se voda grije na peći na drva, eto i tu uštede. Da ne govorim da se grijanjem na drva na način da se svaka prostorija grije zasebno, potroši daleko manje nego centralnim grijanjem, na drva ili plin.
No, ovakav način života zahtjeva i osobni trud, potruditi se oko svakog energenta, oko svake namirnice, nema tu onog komfora kojeg pruža moderno stanovanje.
A taj moderni život troši više energije, više crpi resurse Zemlje. Sve bi bilo u redu da se troše neograničeni resursi, ali to nije tako. Hoće li komfor današnjice platiti djeca sutrašnjice povratkom prirodi, povratkom ne toliko udobnom životu, ali itekako bližim s prirodom. Koliko je samo danas potreba nametnuto, koliko stvari nas samo otuđuje jedne od drugih. Eto, jučer sam našao prijatelja i kolegu na Facebooku i sad se družimo. Ironija je što čovjek živi 500m od mene i što smo prije visili na pivi po vazdan. Sad visimo 'on line'. Kamo sve to vodi?
Početkom godine i komp mi je bio u kvaru te sam čekao tjedan dana na popravak. Nisam znao što ću sa sobom. Skužio sam da sam ovisnik o Internetu.
Zamišljam si život praljudi i obuzima me neka sjeta, neki duh se u meni budi, duh lovaca i nomada koji dišu prirodu punim plućima, žive s prostorom oko sebe, prostor živi u njima. I sanjam jednu brvnaru u planini, ili kamenu kućicu negdje na otoku, gdje bih živio kao nekoć, kao što su naši preci živjeli.
Zašto je napredak društva morao donijeti nametnute potrebe, zar nije bilo dovoljno da se taj život u prirodi dovede do savršenstva, da se olakša i da čovjek riješi te probleme. Ali kao da su s rješenjima problema stizali i novi, ima li tome kraja, hoće li se čovjek ikad smiriti?

sknezev @ 13:32 |Komentiraj | Komentari: 7 | Prikaži komentare
ponedjeljak, siječanj 12, 2009
Odavno već imam pik na novinare. I ta mi profesija postaje sve odvratnija zbog ponašanja tzv. novinara i njihovog izbora vijesti i utjecaja na javno mijenje i svijest određene publike. Da ne bi bili samo novinari na tom piku uzgred ću spomenuti još i odvjetnike, političare i kler. No o njima kojom drugom zgodom.
Nekoć su novinari bili uvaženi ljudi u društvu, intelektualci čija je riječ bila poštovana i zbog koje su znali završiti i u zatvoru. Novinari su nekoć pisali radi istine i pronošenja ideala istinitog informiranja i iznošenja vlastitog mišljenja u dnevnim ili tjednim komentarima-kolumnama.
Po dnevniku ili tjedniku kojeg čitate nekoć se znalo kojem soju društva pripadate. Jer, neke novine nisu mogli čitati neobrazovani budući da se kroz te novine koristio fond riječi i stil pisanja koji nije bio prilagođen općem puku. I danas na zapadu postoje tzv. ozbiljne novine iako sve teže odoljevaju naletima komercijalizacije.
Tom zlu komercijalizacije izloženi su ne samo pisani mediji nego i elektronski poput televizija i interneta. Glad za profitom i diktat kapitala određuje i profil vijesti koje se objavljuju kroz medije. Kako je profit usko povezan s masom koja koristi proizvod, u ovom slučaju vijesti, jasno je da će se u izboru vijesti slušati glas naroda, odnosno mase kojoj treba dati ono što želi. Novine za učenije ljude bit će skuplje, ako će ih uopće biti. Kako je novinar postao samo šljaker koji obavlja posao za gazdu jasno je da će pisati ono što mu uređivačka politika govori. To će biti vijesti za raju, lišene svake doze intelekta i uma, povlađivanje najplićim emocijama senzacionalističkog tipa: tko je koga ubio, tko je stradao, tko je s  kime u krevetu završio. Tako glavne zvijezde medija postaju osobe koje odgovoraju toj plitkosti: sportaši, pjevači, manekenke...uglavnom produkti industrije zabave. Naravno, raju treba zabaviti i zamazati joj oči pred realnim problemima i suočenjima s njima. Suočenje sa stvarnim stanjem jest suočenje sa svojom slikom u ogledalu. A to nitko ne voli. Ni konzumenti ni kreatori medija. Ni potrošači ni kapital. Kapitalu je, to je jasno, potrebna neuka masa da ju lakše kontrolira, a neuki novinari su u toj priči dobro došli. Oni novinari koji se usude pogledati ispod površine završe kao Miljuš ili još gore kao Pukanić. To nitko ne želi, i zato je lakše producirati senzacionalističke vijesti, instant vijesti. Pogledajte samo komercijalne radio postaje, najčitanije internetske portale, dnevne novine i sve će vam biti jasno. Novinari su u službi te plitkoće i daju raji što želi čitati. A netko to trljajući ruke samo gleda i uživa.
Novinari su odgovorniji za stanje u društvu od političara. Novinari im daju medijski prostor, oni veličaju plitkost, oni veličaju sav talog društva, sve parazite koji ništa ne stvaraju nego samo troše resurse jedne populacije. Mediji bi trebali biti duhovna katedrala, zidina istine, i služiti promociji vrijednosti koje imaju trajni karakter u društvu.
Bojim se da je to samo moja utopija....
sknezev @ 11:48 |Komentiraj | Komentari: 5 | Prikaži komentare
ponedjeljak, siječanj 5, 2009
Prošli su blagdani, skoro, još malo je ostalo. Mogu vam reći da sam preživio sva božićna slatkasta prelijevanja iz šupljeg u prazno po medijima, novogodišnje želje i čestitke, da sam odradio doček, dočekao sam taj famozni prelazak iz jednog dana u drugi pod imenom 'najluđa noć u godini'. Svašta, kao da nisam prethodne godine imao deset puta luđih dana u kojima sam jedva dočekao noć živ i budan. Ta novogodišnja noć samo je parada za raju koja nema muda otpustiti ventile tijekom godine. A novinari kao gladne hijene željni krvi i nesretnih vijesti samo podgrijavaju neku atmosferu štednje, otpuštanja, i sličnih crnjaka.  Kao da nam je dosad bilo bajno. I što će nam biti bolje ili gore ove godine? Ma ništa, osim što si sami ne priskrbimo, i sami složimo kako će nam biti.
A najveselija mi je vijest bila o onim šamanima koji su se nakrkali bunike i u transu čekali novu godinu. Mila majko koji likovi...što im je trebala bunika kad je trava daleko pouzdanija?
Eto, i trgovine nam ne rade nedjeljom. Pa neka!
A priče o otpuštanju radnika su priče za malu djecu, to valjda znate...
Ma sav sam nekakav sam sebi. I ovo pišem da pišem, neda mi se nikog pljuvati, ništa pametno pisati, sve mi je li-la. E je mi počela godina, nemam inspiraciju za cinizam i satiru, pa što da pišem....a ništ...idem jesti...

sknezev @ 16:12 |Komentiraj | Komentari: 11 | Prikaži komentare
srijeda, prosinac 17, 2008

Iako sam na dijeti, sit sam, sit sam svih tih predbožićnih licemjernih preseravanja po javnim medijima. Ne mogu niti jednu stanicu na radiju izabrati da ne čujem kako kurve i pederi pjevaju o otajstvima Božića. Pjevači i pjevačice koji svojom karijerom pronosili duhovne vrijednote i moralnu čistoću koje se ni rimski imperatori ne bi stidjeli sada napaćenom hrvatstkom stadu pjevaju pjesmice. A te pjesmice prekidaju normalni tijek reklama, poziva na šopingiranje svega i svačega. Pa onda dođu vijesti gdje nas tusti i debeli ministri pozivaju na stezanje remena i štednju. Ma kakva štednja bando lopovska, mi nemamo niti što za trošiti. A našem bijednom stadu poručuje i kaptolski šef kako treba ovo i ono, trpjeti, i ustrajati. Pop popuje a s predikaonice slavi onu monstrumicu, bivšu šeficu kuće strave i užasa zvane Karitas, koja bi se trebala zvati Karaštinas...

Doista su Hrvati stado, veliko stado stoke, i to stoke sitnog zuba kako reče naš voljeni i nikad prežaljeni Franjo. A stoka se dozirano hrani, dozirano joj se daje sloboda, a po potrebi gazde i kolje i iskorištava. Vrhunac tog božićnog preseravanja bit će kad nam patetična Jaca i zbunjeni Ivo čestitaju blagdan.

Koji smo mi bijedovi i jadovi, mi Hrvati, kad treba Srbe na vrbe vješati po Thomsponovim koncertima i stadionima eto nas, nitko jači od nas, a kad treba nešto konkretno šutimo k'o šupci. Ponašamo se poput balavih tinejđera koji na jeziku karaju sve u šesnaest a kad se treba pokazati pred komadom ne znaju kojeg su spola a kamo li što treba napraviti. Kod nas bi murija mogla pobiti cijeli vrtić djece i nikom ništa, Hrvati budu već popušili neku Ivinu foru, pjevat će nam Severina  i Marko, samo da je kruha i (c)igara. Kao u vrijeme Rima, ave Ivo, ave Jaca, mortali te salute. A Rim nije niti do koljena bio Grčkoj, kolijevki civilizacije kakvu poznajemo. A upravo ovih dana Grci rade ono što bi Hrvati trebali odavno, oni nam pokazuju kako treba. Nije niti čudo što su nas tuđinci gazili 900 godina, porobljavali i pljačkali i potpuno sad shvaćam kralja Zvonimira koji je svoj narod nabio na kitu i prokleo, tu priču znate valjda. Danas, sve je više malih Zvonimira koji pucaju po šavovima nemoćni da išta promjene.

Ja sam po prirodi borac, ustrajan, i optimističan. Ali hvata me beznađe zbog društva u kojem se nalazimo. Ne znam dokle ću izdržati, koliko ću još imati snage za preživljavanje, dok sebi ne priznam poraz i odem do veleposlanstva Novog Zelanda, i zbogom domovino, did we ever know each other?

sknezev @ 09:35 |Komentiraj | Komentari: 7 | Prikaži komentare
nedjelja, prosinac 14, 2008
Vlasnici kapitala i biznisa kod radnika će poticati potrebu da kupuju njihovu skupu robu, stanove, kuće i tehnologiju, obvezujući ih pritom da ulaze u skupe hipotekarne kredite do razine neizdrživosti. Na kraju će ti neplaćeni dugovi izazvati bankrot banaka koje će se morati nacionalizirati, pa će država onda krenuti putem koji vodi u komunizam.

Karl Marx

Hm, da, drug Marx nije se bavio prekognicijom nego filozofijom i ovo gore je produkt umovanja i logike a ne uvida u neku mistiku.  Nisam Marxa puno proučavao, ali ono što sam pročitao u meni je probudilo jedno uzbuđenje koje nalikuje seksualnom uzbuđenju opatica. U isto vrijeme nešto ti govori to je to, a u s druge strane stečene predrasude i uvjerenja ti ne daju da se predaš tom iznutra. 'Zar sam komunist?', 'zar sam ateist?', u meni su gorila ta pitanja i sumnje, proživljavao sam duhovnu katarzu. 'Zar sam materijalist?'
Ali, kako sam sazrijevao skužio sam da u Marxovoj filozofiji ima više duhovnosti nego u svim izvitoperenjima svih religijskih grupa što su ih učinili od izvornog učenja dodvoravajući se svijetu i vladarima svijeta. Po meni Marx je pisao peto Evanđelje, skupljao ljude u Njegovo ime. Jer, kad je čovjek čovjeku drug, a ne vuk, tada je i Bog među njima. Utopija ili ne, ne znam, ali imperativ svakako.
Stoga, danas, nemam više tih trevenja. Jer, ja jesam komunist, i materijalist, i ateist. Ne vjerujem u Boga kakvoga popovi reklamiraju, i svi oni propovjednici koji popuju.
Materijalist? Da, materijalist, jer materija i ideja su jedno te isto, dvije strane iste medalje. Ne može nitko biti duhovnjak odričući se Materije niti itko može razumjeti Materiju bez Ideje.

sknezev @ 21:16 |Komentiraj | Komentari: 5 | Prikaži komentare
četvrtak, studeni 20, 2008
Sedam čuda komunizma:

1. Svatko je bio zaposlen
2. Iako je svatko bio zaposlen nitko nije ništa radio
3. Iako nitko nije ništa nije radio sve planove smo ispunili bar 100%
4. Iako je plan ispunjen preko 100% radnje su bile prazne
5. Iako su  radnje bile prazne svi su sve imali
6. Iako je svatko imao sve svi su krali
7. Iako su svi krali nikad ništa nije falilo
sknezev @ 19:52 |Komentiraj | Komentari: 6 | Prikaži komentare
nedjelja, studeni 16, 2008

“Jel’ život jedno buđenje između dva sna ili jedan san između dva buđenja?” – naizgled filozofsko pitanje koje u svojoj formi nudi i odgovore a) ili b), no život nije niti crn nit bijel pa tako niti odgovor na ovo pitanje ne može biti u domeni ponuđenog. Jer, kao prvo, ako je san tada ništa ne možemo znati o buđenju, o budnom stanju, sve dok se ne probudimo, a ako je java, odnosno buđenje, također se ne sjećamo snova niti onoga što je bilo prije ili će biti poslije. Dok spavaš nema fizičkog svijeta jave, a dok si budan nema svijeta snova i sveg onog lijepog ili ružnog iz sna. No, i sanjač i budnik su jedna te ista osoba. I u snu i na javi isti je subjekt događanja, a to je onaj koji živi, koji diše i koji postoji. No tko je on? Da bismo saznali to, moramo se odvojiti i od sna i od jave, dakle biti promatračem vlastitog sna i vlastite budnosti. U snu gledati san, i biti svjesni da sanjamo. Tada možemo kreirati snove kao opcije u videoigricama. Isto tako, probudimo se na javi, i budimo svjesni da je ovaj život kojeg nazivamo životom tek san također, te da svi mi sanjamo jedni druge, kao i sami sebe. To je istinsko buđenje, to je početak života: biti promatrač u igri sna i jave, gledati stvarnost očima života. Jer i san i java samo su forme obrade podataka u svijesti promatrača.


A trenutno se kozmološki gledano nalazimo također u tranziciji gdje se odvija proces gdje svaka ptica svome jatu leti. Glede i u svezi toga postoji teorija '6 stupnjeva razdvojenosti' o kojoj je snimljeno i nekoliko filmova. Ukratko:

 

“Svaki čovjek na ovom planetu odvojen je s tek šest drugih ljudi. Šest stupnjeva odvojenosti. Između nas i svih ostalih na planetu. Predsjednika Sjedinjenih Država. Gondolijera u Veneciji… Ne samo velikih imena, bilo koga. Domoroca u prašumi. Stanovnika Ognjene zemlje. Eskima. Sa svakime na ovom planetu vezuje me trag šestero ljudi. Duboka je to misao… Svaki čovjek je nova vrata koja se otvaraju u druge svjetove.” - http://boo.mi2.hr/~ognjen/tekst/barabasi3.html

 

A malo više na:

http://www.net.hr/znanost/page/2003/09/29/0173006.html  (hrvatski)

i engleski na:

http://en.wikipedia.org/wiki/Six_degrees_of_separation

http://www.cs.cornell.edu/News/6degreesofseparation/index.htm

 

Tu teoriju neki znanstvenici osporavaju no Facebook koji ima alat za povezivanje ljudi dokazuje da je prosječni link između bilo koje dvije osobe na Zemlji upravo šest stupnjeva, a maksimalni dvanaest. Stoga, u globalu, svaki pojedinac postaje odgovoran za sve što čini i govori, piše i radi, mnogo odgovorniji jer je sada svjestan da između mene ili bilo koje osobe koja je utopljena u masi, i onih osoba koje imaju moć promjena, globalnih utjecaja, stoji samo šest koraka. Naša misao, ideja, stav, može doći do Barracka Obame, Benedicta XVI ili Slavena Bilića preko samo šest koraka.

Stoga, neka se muškarci zamisle što lupetaju po birtijama da ne bi repka imala loš sastav u slijedećoj tekmi, ili što žene laprdaju o svojim problemima da ne bi ova Slavenova ljubova bila mu loša u krevetu.

Hm,haha, nije nogomet broj jedan na svijetu, ovo je samo primjer kako se tzv. Butterfly effect preko 6 degrees theory lako odrazi na stanje u svijetu.

Probudite se, i svijet će brže ići k svojem jutru.

sknezev @ 13:21 |Komentiraj | Komentari: 10 | Prikaži komentare
četvrtak, studeni 13, 2008

"Ne pitaj kuda ide onoga koji slijedi svoje srce!"-sjećam se riječi Borisa Dvornika u filmu "Duga mračna noć", a sad u uhu bruji pjesma i stihovi "a letio sam nekad, letio i ja, imao sam krila, krila leptira"...Ta dva stanja gužvaju se u meni, jedan koji govori o zvuku šake po stolu, koji kaže dosta je bilo, i drugi koji mi gvoori kako sam uspio zaboraviti sam sebe. A kad čovjek zaboravi sam sebe, zaboravi da živi, živi nečije tuđe projekcije, tuđe živote. U meditiranju kad sam sebe zaboravio sjećam se da je to bilo kad su me potrali u školu. Vraćam svoju svijest u djetinjstvo, iako tada donekle nezrelu, ipak mnogo puniju i snažniju nego sada. Um mi je zatrovao svijest, slušao sam ratio, i odrasle, vjerovao sam im, naučio sam gledati ono što su i oni vidli, a ono što sam ja vidio rekli su da je mašta. E, pa dosta je bilo...sad dižem glas, odlazim iz ovog grada, samo mi se motaju razni refreni pjesama koje su me pucale svih ovih 30ak godina. A pukao sam ja, pukao, 'stand in a place where you live' rapidno kolutam očima, i napuštam stanje, pardon sranje tuđih života...A čovjeku treba dosta da nauči kako je sindrom majke Tereze bolest a ne vrlina, takva bolest da te obuzme iznutra, da moraš na terapiju...Poput mene, odlazim, dosta je bilo da glumim patnika a da drugi koriste gužvu.....od sada mijenjam se, nije da me ne boli, ali mijenjam se....'let the soul be my pilot'....kao žalac ubadam sve koji to neće razumjeti...




I Left my job my boss my car and my home,
I'm leaving for a destination i still don't know ,
somewhere nobody must have duties at all,
and if you like this you can follow me so lets go,
follow me and lets go,
to the place where we belong and leave our troubles at home,
come with me,
we can go to a paradise of love and joy at Destination unknown, known, known, known....unknown, known, known, known....

destination unkown

now i won't feel those heavy shoulders no more, my life got better now I finally enjoy, yes all the people want to come here and so? Come on and join us you can do that now, lets go, follow me, and lets go, to the place where we belong and leave our troubles at home, come with me, we can go to a paradise of love and joy, a destination unknown, known, known, known...

We left the city the pollution the crowd, the air is clean, the ocean's blue, I love that sound, We're happy for this destination we've found, and if you want this you can follow me, lets go, follow me, and lets go, to the place where we belong and leave our troubles at home, come with me, we can go, to a paradise of love and joy, a destination unknown, known, known, known....unknown, known, known, known....
 



A riječi ove pjesme su genijalne, dajte si truda pročitati ih, a muški mogu pogledati i spot, rađen u maniri najboljih spotova Roberta Palmera:



sknezev @ 18:33 |Komentiraj | Komentari: 12 | Prikaži komentare
petak, studeni 7, 2008

SVI SMO MI MRKI63!

WANTED!!

Je li ovo Mrki63?



...ma nije, jest da sam mrk i mračan, ali nisam MRKI63....

Ovo pišem jer se bloger zd91 okomio na Mrkog koji jest 63 i optužio ga za krađu svega i svađega, moguće da ga i USKOK pozove radi krađe onih dragulja na obavijesni razgovor. Mrki je nešto mrčio na blondie32, a to je nekome smetalo. Osobno, nemam pojma  hu iz hu ovdje, ali dosta mi je tih urota i zavjera i protekcije koje kakve. Mrki ne boj se nikoga, vrati svoj blog, nemoj ga gasiti, još ćemo pisati i prije nego kad budemo ja i ti 63. Jebi ga, ti već jesi 63, a ja 36. Ako si žemsko predlažem broj 69....hehehe....


sknezev @ 17:10 |Komentiraj | Komentari: 13 | Prikaži komentare
četvrtak, studeni 6, 2008

„Kad bi svi govorili samo ono što znaju svijet bi odzvanjao tišinom.“-tako nekako je napisao Karel Čapek, a u jednom od komentara Kali me podsjetila na tu istinu. Doista, pišemo li mi svi bez veze, blebećemo i prosipamo riječi u vjetar?

Ne bih se složio s Čapekom, naprotiv, postavio bih mu kontrapitanje: “Imaju li oni što znaju uopće potrebu da govore, pišu...?“

To pitanje povlačim iz svojeg iskustva. Kad god sam bio zadovoljan sobom i svijetom oko sebe nije mi bilo potrebno nikakvo istupanje u javnost, bilo putem govora, bilo putem pisane riječi. Tišina je zvonila svojom snagom u meni, i bilo mi je baš cool biti sobom to što jesam u tom trenu.

A kad nešto govorim, pišem, analiziram si motive iz kojih potječu ta djelovanja. I uvijek su iz neke potrebe za upotpunjenjem sebe, bilo da si nešto objašnjavam, bilo da nešto želim saznati, bilo da nešto nekome želim objasniti. Sve u svemu svi ti motivi su pokazatelj da ja kao subjekt djelovanja nisam potpun niti zadovoljan sobom i okolinom. Kako je okolina, svi bližnji i daljnji, odraz naše nutrine, očito da se istupanjem pred njima ostvaruje neka potreba iznutra.

Za koga pišem, komu pišem, komu govorim, zašto govorim?

 

'Sad sam kao odrastao, sve je glupo, jednostavno, stari stalno gleda u pod, jer kako je dobro kad si na vlasti, a Vlasta je bogata i Vlasta te časti...'

 

...tako pjevaju Pipsi, i doista mi se čini da je sve  glupo i jednostavno... ' a stara nije rekla da će život biti tako težak, jer sve što treba postići je samo psihička ravnoteža' repaju TBF-ovci

 

I gdje onda smisao ičega? Gdje je 'mudrost koju posjeduje tek rođeno dijete  koje se odrasli tek na kraju puta sjete' (TBF opet)...

 

Pa u nama! A ovih dana mi je do 'mudrosti tek rođenog djeteta', te šutnje i povremenog urlika na svijet koji prekida tu blaženu tišinu. I opet me sustižu neki flashevi, i opet se pitam: pa kome ja pišem, za koga, ima li to ikakve koristi ikome? Jer, znanje nikome neću prenijeti, to sam odavno shvatio, znanje je u istini postojanja, znati je isto što i biti, a to je skriveno u odajama mudrosti svakog pojedinog bića.

Pisati radi informacija? Ma tu je Google jači od mene, nemam šanse...

Radi zabave? E, pa da, uvijek sam znao biti showman...htio-ne htio, ne mogu biti ozbiljan...

Jer, napišem ozbiljan tekst (Avidya) i  bude gdje koji komentar, očekivao sam bar neka pitanja, raspravu, da se i sam razmašem na tu temu...ništa, bloody nothing....

Napišem li bilo kakav tekst o seksu, zajebanciji, pun ironije i sprdačine, eto posjetitelja i komentara.... i sad budi pametan...

Ma, Hajduk je uvijek bolje igrao kad je na Poljudu bilo 40000 gledatelja nego kad ih ima 2000, tada se iz igrača izvuče ono 'više od igre', 110% mogućnosti....

Tak se i ja osjećam....

I zato dosta mi je ozbiljnosti, rekoh sebi, teraj samo, teraj žestoko....

sknezev @ 19:43 |Komentiraj | Komentari: 9 | Prikaži komentare
utorak, studeni 4, 2008



„Odlučimo sami o svojoj sudbini“-cerio se Franjo Tuđman s prvog predizbornog plakata u svibnju 1990. godine na zidu kod tramvajske stanice kod srednje škole. Kao maturant imao sam pravo glasa i naravno da sam odlučio sam o svojoj sudbini-glasao sam za Franju! Koji sam ja bio naivac, no može mi se oprostiti, zar ne? Bio sam mlad, no dan danas većina i dalje misli da sami odlučujemo o svojoj sudbini. Prilično naivno!

Jer, danas su u tijeku izbori gdje jedna od prosječno najglupljih nacija bira gazdu koji će drmati cijelim svijetom. Bira hoće li biti crn ili bijel, lijevi ili desni…

Ma u cijeloj toj priči nebitno je, svijet polaže nade u Baracka, no čisto se bojim da i ako crni pobijedi imat ćemo McObama verziju predsjednika jer neće Ameri ništa učiniti za nas, nego za sebe, tko god bio šef Bijele kuće.

I stoga ne pitajte što Amerika može učiniti za nas, nego što ti možeš učiniti za sebe….. 

sknezev @ 19:09 |Komentiraj | Komentari: 5 | Prikaži komentare
subota, listopad 25, 2008

Kažu mi moji bližnji da u zadnje vrijeme brijem samo po seksu. Sram me je sad, stid me, stidnica jedna….E, pa neću više o seksu, kažu da to nije za fine dečke kao što sam ja….

Valjda finci to ne radi, sram me bilo še enkrat..

E, sad ću vam koju besjedu o lovi. Kažu mudraci da je to isti paket kao i seks, ne mogu ja dalje od svoje čaršije….sramota me živa…

Dakle, novac i seks su jedno te isto, onaj koji nema seksa ima love, ili obratno. Samo mi nije jasno zašto se junferi ne voze u BMW-ima nego upravo suprotno.

(inače, ovo vam pišem kao da sam u Petrinjskoj kao da pišem izjavu, kao da sam ja s Ivom letio po zraku) Naime, oko sebe imam četiri oka od sokolica i paze na svaku riječ. Imaju neki software koji automatski eliminira riječ seks iz teksta, pa ako koji put i ostane nešto, to vam je vjerovatno software Made in Microsoft, nemaju još update.

E, o čemu sam počeo, o lovi…

Pa daaa, ne muči mene seks…jer, kad sam išao na faks imao sam love a seksa ne. Sada radim, imam finu plaću, imam i seksa, ali nemam love. Tko je tu lud….Živa stid!

Ali, imam neki opaki feeling da ću se opernatiti, kad-tad…jer, o seksu sam dosta pisao, možete pogledati moju povijest bolesti na ovom blogu, to jest arhivu…

Stoga, svu svoju pozornost usredotočujem na pisanje, filozofiranje o lovi, a uskoro ću pokrenuti i blog o svojem proizvodu….bute vidli….

I tada neće biti više seksa, ući ću u društvo Abramoviča i drugih koji svoju apstinenciju liječe kupovinom nogometnih klubova. Budući da je Hajduk rasprodan ja ću kupiti Mosor, ili Solin. Tamo je već Rapajić, pa mi je pola posla napravljeno.

A što ću sa seksom? A valjda ću moći koji put sam na WC da sretnem staru frendicu Desanku.

sknezev @ 19:57 |Komentiraj | Komentari: 8 | Prikaži komentare
petak, listopad 24, 2008

„Mama, što je to seks?“-pita dijete majku čuvši tu riječ na TV-u niti ne znajući da će mu upravo ta riječ obilježiti život.

„Pa, sine..., ovoga, kako da ti kažem, čuj, ma evo ti tata, neka ti on to kaže.“-zbunjeno će sva zacrvenjena majka.

Eto, tako počinje naše saznavanje riječi i pojma seks. Koliko vidim niti većina odraslih danas ne zna što je seks, pa se seks svodi na čistu penetraciju utikača i utičnicu. Dok, oralno igranje nije seks, barem ne za predsjednike SAD-a, ili guranje prsta u anus, barem ne za hrvatske suce iz Like.

Je li i samozadovoljanje također seks?

Je li i seansa kod domine bez penetracije također seks?

Je li striptiz i paralelni ručni rad također seks?

Dakle, kao što vidite granice definiranja seksa na fizičkoj razini nema. Seks je svaka aktivnost kod koje dolazi do orgazma kao poslijedice uzbuđenja.

Ajmo prošiti pojmovnik...

Netko može doživjeti orgazam i bez uzbuđenja. Kako to sad, mislit će si mnogi? Ako niste doživjeli, džaba vam pričam. Tu vrstu orgazma mogli bismo nazvati i višim, dubljim od uzbuđenog orgazma, iako je energetski gledano isto načelo. To je ona kruna orgazma koju možete osjetiti kod uobičajenog orgazma tijekom i tik poslije svršavanja, to je onaj ahhhh, to je ono olakšanje i mir nakon kojeg nema više potrebe za seksom. I ako ljudi ne osjete takvo nešto u seksu bit će nezadovoljni, nezasitni, frustrirani.


E, to blaženstvo se može iskusiti i bez uzbuđivanja-uživanjem u glazbi, slikama, prirodi, meditaciji....


I sad mi recite je li i to seks? Ili bismo definiciju seksa sveli samo na fizičku razinu?

sknezev @ 08:24 |Komentiraj | Komentari: 9 | Prikaži komentare
četvrtak, listopad 9, 2008
U marketingu postoji izreka:"Sex sales everything!". To mi je bilo jasno i bez izučavanja marketinga. Ali na što sam večeras naletio surfajući nadišlo je i ono 'everything'. Pogledajte linkove pa vidite na što dođu kada upotrijebe maštu, kreativnost, a možda im je samo bilo nezgodno u nekim pozama....

Gravitizer

Tantra Chair

A mene je krenulo večeras s dva posta, jest da su s malo riječi, ali ipak su dva...;))
sknezev @ 22:08 |Komentiraj | Komentari: 17 | Prikaži komentare
utorak, listopad 7, 2008

Čuo sam da je najviši oblik ljubavi kada netko nekome kaže da ga cijeni i poštuje. Poštivanje može dolaziti iz jednog stanja, ne osjećaja nego stanja, kada s nekim dijelite isti svjetonazor, isti pogled na stvarnost te vam se nečiji život čini vrijedan poštovanja i cijenjen. To znači da s tom osobom dijelite isti spektar svijetla, iste vrijednosti i ideale. Osim toga cijenite namjere te osobe, bez obzira jesu li savršena ili nisu u očima drugih, vi znate da ih ta osoba čini iz svog najvišeg poimanja dobra i istine, onoga što ostaje iza nas.

Tada kažete: „Da, ja poštujem tu osobu i cijenim, vrijedno je to što je tu!“

I doista, to nadilazi ljubav kao takvu.

sknezev @ 09:03 |Komentiraj | Komentari: 17 | Prikaži komentare
srijeda, listopad 1, 2008

I kad šutimo životinje nas razumiju. Tada dođu kao neki lijek, kao terapija našoj psihi jer vidimo kako nas netko može čuti i kad ne govorimo. Jeste li to primjetili, zanimljivo je to iskustvo.

Kod kuće imam poluovčarku Neru. Razgovaramo sestra i ja kako ćemo je kupati, i kako je ukrotiti budući da se ne voli kupati. Nije nas mogla čuti. Kad smo nakon razgovora pošli s planom, Nera se bila zavukla u kućicu i ne bi je dobio van niti s pečenim odojkom. I nismo je tada kupali. Čula je sve, i skrila se.

Ili hodam po dvorištu i tik prije negu ću je pozvati riječima Nera mi pročita misli i dođe.

Pa zatim mačka Šarka. Razgovaramo o tome kako će dugo imati ogrlicu protiv buha. Nismo uopće spominjali njeno ime, a ona dolazi da nam se pridruži.

Drugi pas s kojim sam si dobar, Zagi, koji je ljubimac jednog dječaka, također slijedi istu shemu „čitanja misli“, i tada me njegov gazda upita kako to da psi razumiju što mi mislimo. To me i ponukalo na ovaj tekst.

Mnoge životinje mogu se neverbalno sporazumijevati s ljudima: psi, mačke, svinje, krave, konji-ovo mogu iz svog iskustva potvrditi. Tu su još i majmuni, i nadasve dupini.

Ne pada mi na pamet još koja vrsta ali znam da su kokoši glupe ko tuke kojima pak nema premca koliko su to glupa stvorenja.

Neverbalna komunikacija prisutna je i kod ljudi. Jeste li kad osjetili kad tišina govori? To su oni trenuci kada s nekim razgovarate a stav tijela, disanje, i pogled govore sve. To se događa između osoba koje su bliske ali isto tako možete i procjeniti drugu osobu koju prvi put vidite.

Radi se uspostavi kontakta iz stanja koje stoje iza emocija, misli i razuma. Čisto kontakt sviješću. Kako je svijest sveprisutni medij, temelj postojanja, poput mora u kojem svi plivamo, Naša pojedinačna bića su kapljice u tom moru. Kada jedna kapljica razumije da je od vodene prirode cijeli ocean joj postaje Internet, ogromno sredstvo za komunikaciju sa svima. No, zatucane kapljice to ne mogu, one koje misle da su same ocean.

Neke životinje to mogu, jer imaju razvijeni taj sloj svijesti oslobođen slojeva misli i razuma te emocija. Životinje nisu razvijene da mogu prenijeti ta stanja pojmovi i predodžbama koje bi tvorile govorni jezik, ali uz ljude mogu razvijati komunikaciju na razini svijesti. Po tom pogledu nadilaze mnoge ljude.

Isto tako istraživanja pokazuju da se ljudi uz dupine oplemenjuju, te se može čak postaviti pitanje tko je tu razvijeniji. Istina, životinje nemaju razum i misli, tek emocije. No gdje je čovjeku razum, um i misli kad ga izgubi, tko je onda čovjek? Gdje su te stvari kada čovjek umre-one umiru zajedno s tijelom a ostaju samo utisci koji se prenose dalje. Jesu li ljudi i oni na psihijatriji, ili postoji nešto više iza onoga što nas kakti određuje kao ljude? Jesu li ljudi i autisti, doista, očito je da um, misli i razum nisu glavne odrednice ljudi kao vrste iznad životinja. Postoji nešto iznad, ali po tom kriteriju mnoge životinije su plemenitije od mnogih ljudi. Tko je tu onda na viši na ljestvici bića?

sknezev @ 09:13 |Komentiraj | Komentari: 10 | Prikaži komentare
petak, rujan 26, 2008
Kao što sam naziv ove teme govori EU se čita kao YU. Budući da sve što pročitamo ima neku vibru, svaka riječ je određena mantra koja priziva neko stanje svijesti, tako i ova riječ priziva stanje koje stoji iza YU. I dok je YU bila tamnica naroda pod kapom Karađorđevića i kasnije socijalizma, tako je i EU tamnica naroda pod kapom kapitala i utjecaja međunarodnih kompanija i raznih financijskih konzorcija.
Naša opsesija E-unijom je započela s krajem osamdesetih kada je narod u Sloveniji i Hrvatskoj kroz ideju eurointergracija vidio šansu za osamostaljenje od Beograda. Na žalost mnogi su bili slijepi na činjenicu da ekonomski program stabilizacije u režiji harvardskog profesora Jefreya Sachsa i pod politikom Ante Markovića vodi zemlju ka nečemu mnogo boljem od današnje EU. Jugoslavija tada je mogla postati nešto poput Švicarske, ne bi joj terbala nikakva EU. Ali ne, budale s istoka i njihove kolege sa zapada su započele projekt demontaže Jugoslavije te se poveo rat, jedni ga započeli a drugi jedva dočekali.
U ratnim godinama Hrvatska je i dalje vidla spas u E-uniji, sa željom da se nikad više ne vrati na Balkan, i spas u NATO organizaciji da je nikad nitko ne napadne. Tuđman je ufurao u glavu  ljudima da je to jedino rješenje problematične situacije. I počela je igra na sve ili ništa: naši političari su postali povijesni veleizdajnici koji vode naciju u jednu vrst modernog ropstva. Alternative E-uniji nije bilo, i danas nemamo više kuda-previše je uloženo da se odustane od tog projekta. A E-unija i NATO su samo prikaz i oličenje mafijaškog reketa na visokoj razini koji je dirigiran iz centara moći iz Londona a koji je pak produžena ruka Washingtona. Francuzi i Nijemci k'o fol imaju neku autonomiju ali to je sve igra za mase.
Kao dijete sam bio opsjednut Zapadom, filmovima, muzikom, finim stvarima, a danas postajem rusofil, i smatram da jedino Majka Rusija može dati neku kontru ovom suludom piru Zapada. Iako i oni imaju putra na glavi ispada da su najmanje zlo u izboru: SAD-Islam-Azija-Rusija.
Pišem ovaj tekst ponukan neugodnim iskustvima iz Europe, što mene, što moje obitelji i prijatelja. Sve van EU, ali i one nove pridošlice u EU se tretira kao ljude nižeg ranga, untermensche.
Baš sinoć, čekajući sestru da dođe iz Pariza, javlja mi se da ih nisu primili u avion jer su ih pretražili na aerodromu kao Židove u Berlinu 1938. pa nisu stigli na ukrcaj. Ove jebivjetre iz EU su pustili uz minimalnu kontrolu. I sad si ti traži smještaj u 22:00 u Parizu u kojem si prvi put. Šogor je rekao da on zna gdje bi prenoćio za džabe: u zatvoru jer bi napravio scenu da bi i CIA bila zainteresirana.
A moja seka je lijepo sve te pizdune iz EU proklela: «Da Bog da im Putin došao s 3000 tenkova na njihove šengenske granice pa nek vide kako se drhti od Slavena!»
I ja to potpisujem...


...a ovo je prigodna stvar Vatrogasaca koji se kao ja sprdaju oko ideje E-unije, navodno je zabranjena na svim TV-postajama, ali ju je Malnar par puta zavrtio....



sknezev @ 15:41 |Komentiraj | Komentari: 13 | Prikaži komentare
srijeda, rujan 24, 2008

„Srčeko naše, ajde reci što ćeš ti biti kada budeš veliki?“-pitaju mama i tata malo svoje dijete pred svojom rodbinom.

„Bicu vjakovođa!“-kaže mali


Vlakovođa, policajac, doktor, medicinska sestra, pilot, astronaut, veterinar, mehaničar...znaju djeca odgovarati, i njohov je odgovor u skladu s onim čega se igraju, ili s tatinim ili maminim zanimanjem. Od ranog djetinjstva naš izbor profesija jako varira, i malo je onih koji su od malih nogu željeli to što danas rade.

Ja sam htio biti 'kepten' (kapetan) jer mi je tata pomorac, to me je dugo držalo, sve do četvrtog razreda. Tada sam htio biti teolog/svećenik, pa parapsiholog, pa sam krajem osnovne škole odlućio biti liječnik ili biolog. S obzirom da neke stvari u medicini nisam mogao podnijeti, a od biologije se tada nije vidla perspektiva, odlučio sam se na samom kraju srednje škole za brodogradnju. Budući da nisam s tim smjerom odgoditi JNA, izabrao sam strojarstvo. Pred samim krajem studija htio sam se prebaciti na brodostrojarstvo te bi moja karijera zbilja otišla k smjeru mora i brodova. To sam želio, ali me je otac odgovorio da brod nije rješenje, nego nešto poput droge-kad ga probaš teško se skidaš s tog života. I tako sam postao obični inženjer, kopneni. A zbilja sam mogao imati karijeru jer bih plovio i jednog dana bio 'kepten'.

Danas ne volim svoj posao, švercam se kad god stignem, mrzim ustajanja, i na poslu radim fuš koliko mogu. I nadam se da će ova ideja na kojoj radim uspjeti. Eto, karijeru sada vidim u smjeru Interneta, i navigacije morem mreža. Možda zbilja budem 'kepten' u surfanju.

Ali ono što bi po defaultu trebala biti moja karijera ja tako ne vidim. Sve mi to nema smisla, jer sam osjećaj da radim za nečije tuđe dobro, gdje taj neki gazda tu zarađenu lovu troši na svoje iluzije dođe mi da pomislim da i sam plaćam njegovu bahatost. Ta povratna sprega me guši.


Koliko vidim od kolega, i u široj sredini, ljudi bi sve učinili za karijeru. Sva sreća da više ne radim u Zagrebu, tamo je bio užas od karijerizma oko mene. Svi briju na posao, grebu se i laktare za probitak, za uspjeh u poslu. Ne radi posla, nego radi love i položaja, i moći. Od toga mi se bljuje. Pogotovo kada čitam što sve ljudi za položaje-od korupcije do prostitucije. Eto, baš jučer u novinama piše da mlade djevojke koje su nevine prodaju svoju nevinost za pare bogatim jebačima kako bi lovom platile neki bolji studij. Pa dakle kamo to vodi? Moralna degradacija društva u svakom segmentu. Uspjeh, uspjeh, uspjeh, a gdje je profesija koju smo htjeli obavljati dok smo bili mali? Sve kurve i pederi, i doslovno, i duhovno.

Za mene će biti uspjeh karijere kada ću moći samostalno poslovati i od toga živjeti. Ne trebaju mi milijuni niti moć, nego da svoj posao živim kao igru, poput djece.

I sanjam svijet u kojem će ljudi nastojati živjeti kroz posao s dječjim entuzijazmom.

Na žalost, izgleda da su mnogi u djetinjstvu odgovorili ovako:


„Srčeko naše, ajde reci što ćeš ti biti kada budeš veliki?“

 „Bicu pedej, ili kujva, zebavat cu sve, i imat ću puno kuna. Nitko mi nita nece moci, bicu vejiki i jak, puno cu bonbona moci kupiti!“

 I za kraj aktualni vic:


„Kaj još nisi završio ekoonomiju?“

„A nisam, još par ispita...“

„E, koja si ti škrtica...“

 

sknezev @ 11:03 |Komentiraj | Komentari: 15 | Prikaži komentare
srijeda, rujan 17, 2008
Kao što rekoh, dvije, tri opaske vezane na današnje vijesti iz denvnih novina. Prolistao sam dnevne novine i evo što mi upade u oči.
Prvo, neki muftija Iz Saudijske Arabije sotonizira najpopularnije miševe na svijetu, Mickeya i njegovu familiju govoreći da u Kuranu stoji da su miševi proklete životinje i da ih treba pobiti. Ne znam je li zaboravio i Miss Piggy ali i u nju bi se trebalo zaletiti avionom i usput pobiti par tisuća nevinih. Eh, da, „Životinjska farma“ je strogo zabranjeno djelo u islamskom svijetu. Meni su ti muslimani naprosto smješni u svojim glupostima. Htjeli bi širiti islam u ovo moderno doba retorikom i stilom ranog srednjeg vijeka. To mogu samo prenijeti zatucanim idiotima kojima je deva najbolja ženska koju su imali. Ovim metodama neće promovirati islam, naprotiv, izgradit će se slika o islamu kao o religiji zatucanih u glavu. A nije tako, jer imamo primjere islamske teološke misli kojima skidam kapu. No, kako i na zapadu pametan čovjek više ne može doći do izražaja tako ne može niti na Orijentu valjda. Bitno je ono što raja voli, a raja nikad odveć nije bila pametna.
Drugo, pobjednik natjecanja u body buildingu Australije je neki starac, Ray Moon, 80 godina star. Svaka čast! Osim toga, čiča je imao podosta životnih brodoloma i uvijek se dizao. Moj naklon! Simpatije za ovog starca potječu od toga što sam se i sam bavio tim sportom, te još onda postoji nada da se primem utega i krenem klesati tijelo gdje sam stao. Nije mi ambicija biti Mr. ovoga ili onoga, nego da mogu košulju oprati na kockicama svog trbuha kao što su žene nekad radile na onim ribačama.
I treće, na Net.hr savjetuju kako poboljšati seksualni život promjenom mjesta seksanja.Pa predlažu kuhinju, kauč dnevne sobe, terasu, balkon....Mogu reći da i nisu baš kreativni niti inventivni. Gdje su tavan, WC, kupaona, dvorište, sjenik, u šumi uz drvo, u polju u visokoj travi...ma, možda u meni čuči neki egzibicionist, ali jebeš ljude koji trebaju savjete gdje se seksati. Tamo gdje vas prime želja i volja, gdje je prilika, to je idealno mjesto, za ljubav nigdje nije neobično mjesto.
sknezev @ 09:32 |Komentiraj | Komentari: 8 | Prikaži komentare
utorak, rujan 16, 2008
Flajšmašina, ili ti po naški mesoreznica, eto to je ovaj život. Moderno doba reže i kida meso čovjeka, ljudi brzo stare oboljevaju, i raspadaju se. Sad shvaćam one avangardne umjetnike koji se kite na performanceima krvavim šniclima. No, ovaj život uništava i psihu, živce. Evo, baš vam ovo pričam kao neposredni svjedok.
Dođem jučer na posao i čujem da je jedan kolega, s kojim sam dijelio dobro i loše i u nekim bivšim firmama, na bolovanju. Čovjek je prvo otišao na duži godišnji, kažu lanjski. Potom zatvara godišnji i otvara bolovanje. Upala prostate, navodno, i nema ga četiri tjedna. U njegovim ljetima to je standardna boleština. Jučer čujem da je u bolnici, ali na psihijatriji. Koliko ga poznajem i prepostavljao sam da ima problema sa psihom. Zbog velike investicije i neuspjelog projekta, pritisnut sa svih strana, čovjek puče. Kao što bi svatko od nas da nam daju voziti avion pukao od tereta odgovornosti za živote putnike i svijesti o vlastitoj nemoći i neznanju. Uz najbolju volju ne možeš neke stvari forsirati, ali zato je ti tvoj gazda koji će te natjerati da ideš preko ruba, pa makar i ruba sloma živaca.
I sad je čovjek oronulog zdravlja, tko će mu to platiti, tko će mu reći hvala za trud, tko će naguziti onog tko je doista kriv? Nitko, ma nitko!
Uz najbolju prognozu vjerovatno će završiti u invalidskoj mirovini.
Stoga, čuvati stresove u sebi i nije dobro. Poslati pnekad u 3PM i nije loše, napiti se, proveseliti se, ispuhati se...nije loše. Taj moj kolega inače inače nosi teško breme na duši, naime, vozio je auto kad je poginuo suputnik, njegov kolega, i osjeća se krivim iako objektivno nije bio kriv. To ga je okrenulo religiji, ali na žalost onoj koja se može slušati na Radio Marija. I živio je tako, bogobojazno. A da je koji put nešto skresao, popio...možda ne bi tako završio. Eh, da, zaboravih, stari je momak, i nije baš da ga ženske zanimaju. Možda ga i proglase svecem jednog dana, tko to zna, ali pitam je li to život?
On je samo slika i prilika čovjeka u današnjem svijetu. Čovjeka koji je postao Kurva, ne kurva kao zanimanje, već ga duhovno stanje: svi te jebu koji god stignu, plate te manje nego što vrijedi tvoje dostojanstvo i čast, a sve si primoran raditi, prodavati se, kurvati se da bi opstao. Postali smo meso,roba, artikli, brojevi...

sknezev @ 12:36 |Komentiraj | Komentari: 16 | Prikaži komentare
ponedjeljak, rujan 15, 2008
Prošli tjedan je započeo onaj čuveni pokus u CERN-u o kojem svi pričaju, od stručnjaka do bakica na placu, svi svuda vide crnu rupu koja bu nas progutala. A možda mi baš žiivmo u nekoj fazi crne rupe? Kažu oni što znaju da u crnoj rupi vrijeme stoji, da sve beskonačno postoji u nekom imaginarnom sada. Kao da svi čekaju da ih crna rupa ispljune  kroz neku bijelu rupu. Tako je bijela rupa početak stvarnosti i događanja, a crna rupa njen kraj, utočište ili smisao. Hm, ako riječi fizike prevedemo na teologiju onda je to upravo tako: crna je rupa točka singularnosti, gdje se prostor i vrijeme sastaju u jednoj točki, gdje nema događanja, a to je teološki opis transcendencije. Nije li onda put u crnu rupu put u vječnost? Nemam pojma, samo glasno razmišljam.
A što si još razmišljam ponukan tim pokusom, evo ovako, idem redom:
Najmanje čestice su bozoni, oni imaju svoje zakonitosti, niti jedan bozon ne može postojati zasebno pa se udružuju u hadrone kao što su proton ili neutron.
Slijede hadroni, oni imaju svoje zakonitosti, niti jedan hadron ne može postojati zasebno pa se udružuju u atome s elektronima u ljusci.
Atomi također imaju svoje zakonitosti, niti jedan atom ne može postojati zasebno pa se udružuju u molekule koje potom tvore elemente.
Elementi se međusobno udružuju tvoreći kompleksnije oblike molekularnog povezivanja sve dok ne nastane primitivni oblik života-stanica.
Stanica kao cjelina se ponaša drugačije nego suma svih molekula. Stanice se međusobno udružuju u tkiva u složenijim oblicima života, pa u organe, organizme.
Organizmi se grupiraju u vrste i rodove.
Vrste i rodovi i ostala podjela živih bića tvore inteligentne sustave koji dovode do pojave ciivilizacije, kulture, misli, transcendentne misli. Gdje je kraj?
Ono je bitno izvući van jest činjenica da je svako udruženje bilo kojih gradivnih elemenata više od zbroja pojedinačnih elemenata i da se uvijek pojavljuje neki faktor kojim se dodatno opisuje život takvog sustava.
Što je taj faktor +, što je to što čini da se uvijek u predanju dviju osoba jedne drugoj rađa treća koja kao nevidljivo biće diše dvama plućima? Tko je to tko hoda između dvije sjene?
I za kraj jedna fantazija: mreža svih mreža, Internet, ne čine samo međusobno povezana računala, nego su to i osobe iza tih računala. Nije li moguće da se u jednom trenu stvori matrica računala koja će poprimiti odlike živog bića, nije li moguće da Internet oživi kao velika neuronska mreža. Pitanje je samo količine računala, složenosti mreže i kritičnog broja istovremenih korisnika da se stvori neki astralni entitet koji će se utjeloviti u mreži svih mreža. Pitam se tada tko će biti s koje strane mreže, mi ljudi kao neandertalci ili to Mrežno biće kao evoluitivni iskorak naprijed. Živi bili pa ne vidili....
sknezev @ 14:46 |Komentiraj | Komentari: 31 | Prikaži komentare
četvrtak, rujan 11, 2008

Instant boys and instant girls, baš mi u uhu zvoni ona pjesma i onaj ritam Pet Shop Boysa koji su pjevali o dečkima i curama iz socijalno različitih kvartova Londona, Baš bi ovaj refren pasao umjeto njihovog: Eastend girls and westend boys.

Instant kava, instant sokovi, instant hrana, instant rješenja....pa instant seks, pa instant ljubav. Svi bi sve na brzinu, sad i odmah, postali smo instant civilizacija. Još kad ubacim u igru i internet, eto definicije našeg doba: internet instant društvo. Zašto sam to povezao?

Internet je postao jednim svojim aspektom i sinonim za virtualnu stvarnost u kojoj ljudi žive ono što nisu, u riellajfu, kako moderni mađaroni i pomodni beskičmenjaci govore za stvarni život koji je samo niz ivenata. Jebo ja ivente, skedjuele, rillajfe, i ostale šitove kojima govore oni koji nemaju svoj ja. Jebo ja engleski jezik, englesku kulturu, englesku naciju....Gadi mi se kraljica, ona fufa Di, kiše, magla i sva ostala sranja anglosaksonskog podneblja. No, dobro, prsti su mi odletili po tipkovnici ispuštajući čemer duše.

Dakle, vratimo se nazaj malo. Internet je sinonim za virtualnu stvarnost u kojoj ljudi žive ono što nisu, to sam već rekao, u kojoj balavi prištavi pubertetlija postaje vrhunski jebač, poznavatelj sporta i svega važnoga u životu, u kojoj frustrirane dame i gospoda kroz svoje izričaje vabe jedno drugo, maštaju o avanturama, pišu o njima. A oni nemaju muda reći svojoj ženi da idu na tekmu s dečkima, a one nemaju petlje nazvati muriju da ih muž mlati. Ima na inernetu svega i svačega, i dobroga i zloga, ali ovaj put pišem o negativnosti skrivanja iza zaslona monitora i adsl žice. Budući da pišem dosta o duhovnosti i praktičnoj primjeni iste u životu mogu primjetiti da je internet i jazbina za promociju likova poput Karadžića koji uspješno prodaju maglu. Tek se u stvarnom životu vidi tko se krije iza maski internetskih profila.

Sva ta rulja ima svoj svijet, fensišmensi spike kroz stvarni život, maštanje o nečemu što nisu. Nit po nit plete se mreža izvan Mreže, stvara se instant civilizacija koja bi sve htjela jednim klikom, svo ono blještavilo o kojem pričaju, svu onu duhovnost, svu onu ljubav, sve one fine stvari, sve ono o čemu pišu po portalima, forumima, newsima, blogovima....i ostalim vidom internetskog života. A što je još najgore, sve bi to htjeli od drugoga, od čovjeka koji pred takvim osobama mora igrati predstavu, scenu. Instant ljudi svijet oko sebe gledaju kao pozornicu svoje zabave gdje svatko dotičnoj osobi mora udovoljiti po svim aspektima, a potonja ne pruža ništa za uzvrat. I onda se sve vrti u začaranom krugu, frsutracije rastu, skrivaju se na internetu, u društvu nešto kenjare i to je put u propast ove zapadne civilizacije.

Cijelu tu scenu podgrijavaju i svojojm energijom hrane napose mediji. Novinari su postali gladni velikih priča, uspjeha, senzacija, krvi i mesa, skandala i scena. Kao da ne znaju o čemu bi pisali. Poneki i ne znaju, jer kad pogledaš pismenost i intelektualizam nekih novinara pitam se jesu li prošli osnovnu školu.

Na svo ovo laprdanje ponukala me je sinoćnja utakmica. Kako ja na svaki događaj gledam malo više ispod površine, kako je on utjecao na mene, kako se društvo mijenjalo, tako sam bio inspiriran za ovaj tekst.

Priča o uspjesima naše repke je svima poznata. Dok smo igrali i pobjeđivali svi su trčali na stadione. Bilo je tu šminkera i šminkerica koji niti pravila nogometa ne znaju. Ali sad je 'in' i 'cool', jelte,  kockasti dres pa red je da čovjek bude viđen na tribinama. Plod je to  instant civilizacije i novinara koji napuhavaju sve do čega stignu(kao u onom crtiću „Surogat“, Oskarom nagrađenog). Po internetu su svi preko noći postali nogometni znalci, navijači, to su se slike lijepile po stranicama s tekmi.

A kad kola krenu nizbrdo, kad voljeni tim za  kojeg su se par minuta prije kleli da bi u boj pošli, da su za dom spremni, počne gubiti, tribine se prazne, jebe se majka igračima, treneru, Bogu, svima. Uvijek vjerni sjever navija a ostatak stadiona šuti, kao pokisle pičke, nisu dobili svoju predstavu i odlaze svojim tatama i mamama, muževima, i ženama, u svoj mali svijet, u svoj mišinjak. Sve je dobro dok ide, a kad loše pođe, tko vas jebe gubitnici. To je slika hrvatskog navijača jučer nakon 60. minute. To je slika hrvatskog društva nakon rata koje više nema vjere niti nade, žrtve i elana da prvo mijenja sebe pa onda svijet oko sebe. To je u stvari slika zapada koji ulazi u nas sve više.

Jučer, nas trojica navijamo a oko nas 500 ljudi šuti, pa opet neka druga trojka navija, pa 500 ljudi šuti, i svi nas gledaju kao idiote, kao debile, kao što mnogi danas gledaju žrtvu hrvatskih vojnika koji su pali tijekom rata. Jadno i bijedno!

Jučerašnji pokus u Švicarskoj je pokazao da mi jesmo već u crnoj rupi, i da sve ide lagano u jedan krasni kurac. Cijelo društvo ide u Recycle Bin gdje za onima koji popuše priču Velikog brata ne treba žaliti uopće. Glavu gore, ne postoji Veliki brat, ne postoje nominacije, nitko vas nikud neće izbaciti, ne trošite instant proizvode.

sknezev @ 09:03 |Komentiraj | Komentari: 19 | Prikaži komentare
srijeda, rujan 10, 2008
Gdje su granice ljudske mašte, sposobnosti da nešto zamisli, pretoči u neku fiktivnu stvarnost, pa to napiše ili kaže? Nema ih, nema tih granica. A opet kažu da sve što čovjek zamisli to može i ostvariti, to se može dogoditi. Ako ne u ovom svijetu onda u nekom drugom, možda paralelnom koji postoji uz nas, ili nekom svijetu iznad našeg, astralnom, mentalnom...

Jeste li gledali film „Zvjezdana vrata“? Ekipa u egipatskim piramidama pronalazi rupu u paralelni svemir, otvara ta vrata i počinje film, akcijski naravno, sa sretnim krajem, još naravnije.

Danas u Švicarskoj počinje pokus, najveći pokus svih vremena. Vjerovatno ste čitali već o tome, dovoljno je pogledati današnje vijesti. Navodno postoji opasnosr da nestane svijeta kakvog znamo. Nisu bez veze TBF-ovci pjevali: Nema nam pomoći....možda nas zbilja crna rupa proguta.

A možda ekipa tamo nešto pokrene, otvori neka vrata, i proces promjena počne. Kao kad usred zime otvorite vrata i hladnoća počne ulaziti u kuću. Tko zna što bi mogli otvoriti?

A ni 2012. godina nije daleko, Maye najavljuju 'kraj vremena', a Stephen Hawking danas upravo govori kako je u tom pokusu moguće nešto oko shvaćanja prirode vremena.

Posljednjih dana sanjam alijene kako dolaze. Nije to invazija kako je vidi Hollywood, već skidanje magle, vela s očiju ljudi koji će početi viđati stvari i pojave koje su oko nas inače, a koje nismo bili svjesni. I nije me strah, oni dolaze, ja ih čekam, kao da čekam svoje koji dolaze s ljetovanja. Usput rečeno, jeste li povezali činjenice kako u zadnje vrijeme sve češće dolazi do kvarova zrakoplova, i kako su sve češća viđenja NLO-a. Ima li to veze jedno s drugim?

Ne znam, samo nagađam. Smak svijeta ili ne, vidjet ćemo danas. A pogotovo večeras u Maksimiru. Nadam se da će Englezima biti na golu crnu rupa u koju će sve ulaziti. Oni dolaze, doista, stranci, došlo ih je oko 2500 u Zagreb, bahatih Engleza. One najluđe huligane su ostavili na Otoku, ovi koji su došli su samo navijački turisti. Pa red je da ih kao turiste i primimo, da se fino provedu do tekme, i da im Hrvatska ostane u još jednom neugodnom sjećanju glede rezultata. A sad hitam u Zagreb, idem na istok, možda me i vidite, ja ću biti onaj s hrvatskim šalom, u kockastoj košulji. I doista, možda ovaj današnji dan iznjedri neku novu stvarnost, neki san, neko ljepše sutra. Možda se sutra probudim bez budilice, lipši, mlađi, lakši, s voljenom u krevetu, u novoj kući na moru s pogledom na Biokovo, s Alfa Brerorm ispred kuće, s kavicom na stolu, vrućim burekom, i dnevnim novinama s naslovom: Bilić boysi pregazili Engleze Hrvatska:Engleska 4:0; LHC pokus promijenio stvarnost!

 

Ps.

 

 

Booooorajskiiii probudi seeeee....
sknezev @ 09:09 |Komentiraj | Komentari: 10 | Prikaži komentare
utorak, rujan 9, 2008

Kažu da je zatajivanje istine ravno laganju. Utajiti neki događaj ili ne posvjedočiti ide u prilog onome koji je na drugoj strani, onome kojemu nije do toga da se istina objelodani. A svi oni koji se boje istine nisu načisto sami sa sobom i svijetom oko sebe.

U politici se to u praksi sprovodi tako da se osnuje povjerenstvo kojemu je primarni cilj nešto zataškati, a pred javnošću se kao tobože nešto istražuje, traži se istina. I onda sve prijeđe u filozofiranja i racionaliziranja.

No, vratimo se mi stvarnom životu nas običnih smrtnika. Što za nas znači zatajiti, utajiti nešto u nama?

Kad sam bio jako mali imao sam curu. Zajedno smo se igrali, družili, pričali....imali dječje planove. No, kad mi moji prijatelji upitali tko je ona, je li mi ona prijateljica, cura ili što, znao bih lagati i kazati: ma nije ništa, samo mlađa susjeda pa sam s njom dok nema njene mame i tate. Pred prijateljima me bilo sram reći da je volim, i da mi je stalo do društva s njom. Ne znam je li ona ikad saznala moje slabosti, ali sada znam koliko to zna biti bolno, i koji su mehanizmi iza toga.

U srednjoj školi sam hodao s jednom curom iz visokog društva, bili smo si dobri na maturalcu, a kad smo došli u Zagreb, nisam bio dovoljno dobar da me pokaže među svojom svitom. Bio sam dobar samo za provod. I tada sam skužio zašto Dalibor Brun pjeva:“Svi su znali, svi su znali da smo ljubovali, samo ti si sve zaboravila!“.

A sjetih se i Isusovih riječi: Tko mene zaniječe pred svijetom, ja ću se njega odreći pred Ocem. Nisam baš biblijski citator ali kužite o čemu se radi. Iako ljudi olako i površno čitaju vjersko štivo, mnoge se te riječi mogu prenijeti na svakodnevni život a ne samo na neka nebesa u daljini. Jer, ona se mene odriče pred svijetom, a u meni je počela kopniti ljubav prema njoj, nestajati, kao snijeg u proljeće, lagano umirati u mojem sjećanju. Eto, da nisam potegao ovo pisanje ne bih je se ni sjetio valjda. Moj ljubav, moje sveto, Bog u meni, nije dozvolio da ga se blati u svijetu, da se ne prizna i taji. Ljubav traži potvrdu izvana, na djelima.

S druge pak strane, nisam niti ja bio svetac po tom pitanju. I mene je bilo sram i kad sam bio odrastao priznati koga volim. Teško je to, budući da priznanje za sobom povlači i borbu, suočenje s društvom oko sebe. Pa tada na vagi stoje dvije strane. I obično ona strana sigurnosti prevagne. Kao kod Petra kada je zanijekao Isusa. Neki kažu da je to učinio jer mu je Isus ozdravio punicu, ali ja mislim da je napunio gaće pred rimskom vojskom pa nije imao muda reći što je imao u srcu. Kasnije se gorko pokajao, i legenda kaže da su mu suze izbrazdale lice koliko je plakao zbog toga.

Nisu samo ljudski odnosi obilježeni utajama. I znanje se može zanijekati-kada nas je sram ili nismo sigurni, kada kažemo: Ma nisam ja to napisao, nisam ja to rekao, to su riječi neke face a ne mene...I tada raja prihvaća. Možda je to marketinški trik, ali se time mi sami udaljujemo od sebe.

Prije koji mjesec objavio sam pjesmu ovdje na blogu „Samo Ja jesam“ (pod izdvojeno je imate) i na upit tko je to napisao rekao sam neko indijsko ime. Da sam rekao da sam ja napisao reakcija bi bila drugačija nego kada stoji neko mistično indijsko ime. To se zove strah i nesigurnost na djelu.

Kako čovjek stasa i odrasta tako dobiva snagu izaći pred svijet i zauzeti se za ono što ljubi i voli jer zna da je to jedino sveto i vrijedno u njemu. Bez obzira na reakcije okoline, pasao njima naš izbor ili ne, priznanje i posvjedoćenje jest dokaz ljubavi, one prave za koju vrijedi živjeti. Time čovjek ništa ne gubi, naprotiv, to ga uzdiže. To će ostati i kada čovjeka ne bude.

sknezev @ 08:00 |Komentiraj | Komentari: 22 | Prikaži komentare
srijeda, rujan 3, 2008

Kažu da izbor društva govori o nama samima, narodski "s kim si-takav si". Hm, ima tu nešto, jer svaka ptica svome jatu leti. Stara društva odlaze, nova se stvaraju. Nova prijateljstva i novi odnosi. Kako rastemo ili padamo tako oko sebe okupljamo svoje društvo. Ono govori o nama rječitije nego išta.
U životu van Interneta ne družim se previše, sestra mi kaže da ne vodim društveni život. A što je taj društveni život: kave, pive, sokovi, i brljezganje po vazdan. O čemu? Politika, nogomet, žene, poslovi, duhovnosti....Umoran sam od toga...Dosta mi je larpurlarizma u druženjima, blebetanja radi blebetanja. Gdje je susret čovjeka i čovjeka? Ona otvorenost? Nema je danas više...
I zato moje društvo broji nekolicinu... i nisam osamljen, živim život baš kako mi paše, još da ne mroam ujutro slušati budilici, savršenstvo...

Malo sam si danas kontao i razmišljao o obnovi svojih linkova, mojih virtualnih prijatelja s kojima sam na blogu stupio u kontakt komentarima. Neki od tih blogova su mi zanimljivi, zanimljiv mi je stil kojim nastupaju. Dugo nisam imao tu listu, ali sjetio sam se većine...Žao mi je što nema više aktivnih opiranja i paramente...
Drugi dio liste su oni blogeri koji su mi na prvi mah bili zanimljivi, ali ih trenutno proučavam, upoznajem, to su novi, ganc novi ovdje...

Eto, toliko za sad...idem spati, jer sutra idem obaviti tradicionalnu nabavu ogrjeva za zimu odlaskom u šumu posebno odabrane muške družine, malo jače građenih momaka koji bi svakoj dami dobro došli da pomaknu ormar amo tamo...
Pripremili smo sikire, motorke, traktore, pivo, mesinu, roštilj, i sve u svemu bit će to jedno druženje ruralne gerile... 
Ako se doživi kakvo duhovno iskustvo u ovoj sasvim običnoj akciji, čitamo se o tome. Znate mene, ja od navijanja vidim unutarnje pročišćenje, a gdje neću od šume. prirode, zelenila, i mirisa benzina motorke....

sknezev @ 21:16 |Komentiraj | Komentari: 8 | Prikaži komentare
ponedjeljak, rujan 1, 2008

Tako daleko, a opet tako blizu. Nekih 400km od mog mjesta udaljen grad koji ima neki specifičan položaj u meni. Samo tri i po sata, vozeći malo mimo pravila. A opet, prerijetko sam tamo, u četvrtak je bilo 13 godina od kada sam zadnji put bio u Splitu. Da, vižita san Split, grad koji u meni simbolizira izgubljeni raj ranog djetinjstva. Jer, do šeste godine živio sam u Kaštelima, i onda smo odselili na sjever. Moja sestra je rođena u Splitu, i zbog zdravstvenih problema koje je imala po rođenju, često smo boravili u Splitu, skoro svakodnevno. Zatim druženja s mojim vršnjacima ljeti, sve mi se to usjeklo u sve moje stanice. Nosim brazgotine Dalmacije u sebi. Dok sam bio mali putovali smo u posjete i baki i djedu u ove sjeverne krajeve. Ali, uvijek nekako sam se osjećao doma samo na jugu. I svake godine dok idem na more proživljavam istu duševnu traumu rastanka s morem, a prije toga katarzu susreta s morem. Iako sam ljetovao skoro pa po cijeloj obali, u četvrtak dok smo išli na utakmicu, nekako posebni doživljaj je bio kad sam prolazio kroz Šibensku županiju, a kod čvora Vrpolje borajski je bio nekoliko stotina metara zračne linije od mjesta Boraje i istoimenog brda. Dolazeći prema Splitu naprosto sam se stapao s tim krajem, kršom, i osjećao neki povratak doma. Znam da je sve to u meni samo neka neodživljena emocija, ali ipak osjećao sam se sretnijim nego oko Zagreba.

A utakmica kao utakmica, što da se priča, parada ludila i pića, i poznati momci u bijelom. Dekor i atmosfera nezaboravni. Jer, na Poljudu se okupilo cca 35000 ljudi nalik meni, u kojima žive dalmatinski geni kameni, a koji su stjecajem života završili okolo. Možda danas bolje žive nego bi živjeli u svojem prazavičaju, ali 'nije u šoldima sve'...

Bilo je tu Torcide iz Zagreba, Varaždina, Koprivnice, Bjelovara, Đakova, Osijeka, Vinkovaca,Vukovara, Pule...Maribora, Rotterdama, Basela, Stuttgarta...

A puštala se ambijentalna navijačka glazba koja je do delirija dovela masu kad se zaorilo u jedan glas: „Dalmacijooooo, sva od zlata i bisera...“

Zaplakao sam od ushićenja, zaridao, kao u trenucima najiskrenijeg kajanja pred Bogom.

Doista, sam pojam Hajduk ne obuhvaća samo nogomet i sport, on je svojevrsni mentalno-emotivni entitet, simbol sveg onog izgubljenog u duši što je dalmatinski čovik ostavio odlaeći pritisnut životom, i sve one snage i dišpeta kojom je taj čovik uspjevao u životu. Nije bitno je li Hajduk prvi ili zadnji, on i dalje ostaje simbol, živi simbol snage kojom se čovjek bori u životu za svoj opstanak. Da su barem i igrači pokazali dio sveg toga. Možda sam malo zabrijao šireći jedan sportski događaj na razine duhovnog, ali imam za to razloga. Unatoč igrama i rezultatima zadnjih godina Hajduk i dalje ima svoje navijače koji ga ne napuštaju, koji su čudnim nitima povezani. Nisu nam svima niti čaća i mater baš sjajni, pa ih i dalje volimo. Tako je to i s dicom Hajduka, jer za mnoge klubove se navija, a za Hajduk se živi.

 

sknezev @ 09:08 |Komentiraj | Komentari: 9 | Prikaži komentare
srijeda, kolovoz 27, 2008

Sinoć, pred spavanje, otkrio sam još jedan apsekt svoje osobnosti kojeg nisam bio svjestan. Mazohizam, otkrio sam da mazohist. Jer, to što sam je sebi činio može činiti samo mazohist. Pitate se što sam si činio, kakve nastranosti? Jesam li možda imao bič pa se tukao po leđima, podvezicu od bodljikave žice ili....

Ma neee...

Samo sam se malo prošetao Internetom, posjetio neke forume, blogove, newse....I to sam činio tako da sam si svakim klikom na slijedeću stranicu nanosimo duhovnu bol, zagađenje uma, a pritom uživao, naslađivao se i likovao, zahvaljivao majci prirodi što sam takav kakav jesam, savršen naravno, jer nekoć sam bio umišljen, otklonio sam i tu manu naposljetku. O hvala ti Bože što sam takvo džubre, što sam ujedno i smijao se i plakao. Ali to je bilo jače od mene, droga naprosto, čitam i čitam, a znam da čitam sranja, i da ću to morati isprati iz sebe, a pritom se smijem kao budala.

A što sam mogao pročitati, koje teme?

Seks, seks, seks, pa  to je prva tema kojom je sve prožeto. Cijeli Internet je ispovijedaonica nedojebanih. Pa se ta nedojebanost širi kao kuga kroz razne sfere: religiju, duhovnost, politiku, sport, poduzetničke forume....Neki su od seksa napravili dobar biznis, to je ok, a neki su napravili filozofiju, to nije ok. O seksu pričaju uglavnom oni koji ga nemaju u dovoljnoj mjeri, oni koje grize savjest zbog užitka, i oni koji bi se kao hvalili svojim postignućima. Sve skupa, bolesno...

Onda ljubav...pa svi cvile zbog ljubavi...pišu pjesme, plaču, rade nja nja blogove, spremaju zimnicu, svoje pekmeze...Užasssss!

A kad netko osjeti pravu ljubav gdje se treba nadići, nadrasti, tada se usere od straha od mijenjanja i onda ljubavi dolazi kraj. Pa se onda pišu ode i izgovori kako danas svatko treba biti individualac, kako mu onaj drugi gasi slobodu, blabla....I zato je toliko propalih brakova u ovom instant društvu gdje bi svi sve htjeli bez imalo truda.

Ma, sve mi se više čini da je cijelo naše društvo, cijela civilizacija zasnovana na pukom materijalizmu, na onome što su drug Marx i Freud opisali.

Marx je rekao da je religija opijum za raju kojeg nudi vladajuća klasa. Luzeri svih zemalja i svih djelatnosti briju po nekoj imaginaciji da će im u nekoj projiciranoj budućnosti biti bolje, i da će uglavnom netko drugi nešto učiniti za njih.  Doista, duhovnost je polje utjehe mnogima, nadomjestak raznih životnih poraza gdje prazninu koju daje ostvarenje čovjeka kroz izvanjsko, kroz rad (karma yoga!!), pružaju neke hipotetske stvarnosti stvorene bijegom od istine. A sve je to diktirano erosom i tanatosom kako uči striček Freud. Isprva je sve zamaskirana seksualna žudnja koja nije ostvarena kako je subjekt želio, a kasnije je to strah od smrti. Oboje se može ujediniti pod zajednički nazivnik-očuvanje jedinke, jer i seks služi za očuvanje jedinke kroz produljenje vrste, isti je podsvjesni motiv u svakom seksualnom htijenju, a strah od smrti jest strah od nestanka jedinke. Dakle, to se zove strah ega od promjene. To je baza naše civilizacije, to je civilizacija straha. Ispravno je DeMello rekao da u suštini postoje samo dva osjećaja-strah i ljubav. Zapravo, ta famozna ljubav nije uopće osjećaj-to je ono stanje mira i spokoja kada strah mine.

I tako se noćas uvukao u mene strah, i sanjao sam neke pizdarije. Jutros me isto obuzimao strah i nemoć da se suočim s njim. Ali, pišući ovaj tekst skinuo sam ga s dnevnog reda, tko ga jebe...okrenuo sam novi list, s jednom podukom: ne čitati više sranja, ne gledati više sranja, čitati samo stvari koje me uzdižu i kojima se divim. Ima li takvih uopće....Nađu se, i zato čast izuzecima na koje se ovaj tekst ne odnosi....

sknezev @ 09:32 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
četvrtak, kolovoz 21, 2008



Kako je kratka pamet u Hrvata, kako naš narod olako neke stvari zaboravlja, pada na foru lakovjernosti, nevinog vjerovanja u ideale za koje padoše budale. Barem će tako reći oni koji žele obezvrijediti trud i žrtvu onih koji su iole vjerovali u ono nešto više od ovog prolaznog oko nas.
U nedjelju 17.08.2008. bilo je točno 18 godina nakon podizanja tzv. balvan revolucije gdje su lokalni desperadosi rušili stabla na kojima su do nedavno sjedili i slušali zapovijedi svog vožda, koji im vikaše tamo daleko. I ta stabla padoše, na putove i staze turistima, tog vrelog kolovoza koji su željeli doma, na zapad, svojima. Tako je bilo i s većinom našeg naroda kojima su ti balvani na neko vrijeme zaustavili put na zapad.
A raja je vjerovala u zapad, u rušenje istočnog bloka, zapravo vjerovali smo u neku slobodu čiji duh su nam usađivali tijekom školovanja. Taj duh je disao u narodu, duh slobodnog čovjeka čiji je privid bio kupovan tijekom jugovine. A čovjek je želio biti slobodan, i politički i ekonomski.
Mnogi tada povikaše: „Za dom spremni“, kroz pjesmu revolta, ponosa i slave koju je tada prvi put zapjevao jedan anonimni konobar bez zubi. No konobar se brzo proslavio, kupio zube, pustio kosu….A oni koji su je slušali pucali su, ne od veselja u zrak, nego u obrani sebe i svojih, prema naprijed. „Bojna Čavoglave“ bila je izraz domoljuba na prvim linijama bojišnice.
Danas, srušeni su svi ideali. Mnogi mrtvi branitelji okretali bi se u grobu da znaju za što su se borili, za kakav zapad, i kakvu slobodu. To nije to, jednostavno, to nije to. Grozno za čuti, ali mnogi danas uspoređuju dva vremena, danas i onog nekad, kad je bilo bolje, kad se čovjek bolje osjećao. I baš stoga, i danas, u danima kada nam 'za dom spremni' smeta jer se želimo dodvoravati europejskim lobijima, liberalističkim licemjerima, rađa se novi revolt kada i oni koji ne vole Thompsona, baš u inat, u dišpet svemu koketiraju s ustaštvom, i tim mračnim razdobljem naše prošlosti. A mi kao narod, moramo imati muda i obraza, muda da se ne odričemo svog patriotizma u ime nekih kvazi boljitaka, i obraza da po tko zna koji put priznamo svoje pogreške iz prošlosti koje su za mnoge nevine ljude bile života teške.
A svima onima koji traže da se ispričamo za Oluju, najbolje bi preporučio govor Luke Bebića. I svim onim generacijama koje dolaze, neka se sjete ljudi koji su pali, za što su pali, i u što su vjerovali. Možda nam malo tog duha u nama danas ne bi škodilo, barem malo, da nadvladamo svo ono poznato hrvatsko licemjerje koje se kao avet provlači društvom.
sknezev @ 20:39 |Komentiraj | Komentari: 16 | Prikaži komentare
nedjelja, lipanj 22, 2008
Ima li života poslije smrti? Postoji li svjetlost na kraju tunela?
Ima li života nakon što smo ispali s Eura a da niti jednu utakmicu nismo izgubili?
Treba sad smoći snage i hrabrosti za dalje, kako i navijači tako i igrači. Što sad reći, čime se tješiti?
Nogomet pratim od kada znam za sebe. Kad sam tatu pitao za koga da navijam, rekao mi je: „Sine, pa za Hajduk!“. U prvom razredu osnovne imao sam skroz bijelu torbu s Hajdukovim grbom, u sredini je su svi navijali za Dinamo. Budući da su neki imali i torbe od Crvene Zvezde, nisam bio crna ovca u školi. Sjećam se Hajdukovim uspjeha u Europi, velikog polufinala kupa Uefe protiv Tottenhama, 2:1 u Splitu za nas, i 0:1 u Londonu, nesretno ispadanje. Ta sezona mi je ostala u pamćenju. Sjećam se i finala protiv „svetskog prvaka“ u Beogradu 1991. kad smo dobili Zvezdu, bio na Ayaxu u četvrtfinalu Lige prvaka. Sjećam i legendarnog gola Radanovića kad je igrala repka bivše države protiv Bugara. Svjetska prvensta i europske smotre pratim od 1982.
Pamtim i sreće i nesreće….
Ali, ovo što se dogodilo u petak nikad, nikad, nikad neću zaboraviti. To se zove tragedija!!!
A ono navijanje zadnjih 15 minuta, to se zove ludilo, euforija, nikad prije doživljeno. Nešto nevjerovatno. Eh, da, zaboravih se pohvaliti, bio sam gore, bio sam na tribinama.
15 minuta uraganskog navijanja jedne te iste pjesme:
„Bježite ljudi, bježite iz grada,
Stiže ekipa pijana,
Bježite ljudi dok postoji nada,
Jer ovdje igra Hrvatka, Hrvatska, ale, ale…“
A razloga za bijeg iz Beča imao je svaki čovjek kojeg nogomet ne zanima, i kome kockice nisu na srcu.
Steffan platz pretvoren u sjevernu tribinu Maksimira, grad pun našij, Turaka gdje koji. Sve to prije tekme, ludilo i fešta. Otišli smo u Beč gledati tekmu u 'Fun zone' a tri sata prije utakmice imali karte za 100eura. Sreća prati lude, što reći kako smo došli do njih….zakon ponude i potražnje, a čovjeku je trebala lova hitnooo…i onda nas Turčin u taxiju ekspresno vozi na Prater iz centra da u roku odmah kupimo te karte…
A poslije utakmice pokazali smo tko smo. Nema zajebancije s Hrvatima kada gube utakmice. Turci su krenuli s nekim dječjim provokacijama tipa: Zgubili ste, zgubili…. a naši udri, udri, i kolcem i lancem i bokserom, i flašama i bakljama….
Doma sam stigao u subotu u osam ujutro, neprospavana noć, i dan za analizu svega. Prije svega da sve Slovence koji uređuju cestovnu politiku u deželi pošaljem u 3PM: kroz tu parodiju od države vozili smo se kao kroz cijelu Austriju, od Graza do Beča. Promet su zaustavili i maksimalno usporili raznim ulazima, izlazima na ono što bi oni htjeli da su autoceste. Valjda tako dobivaju privid veličine.
U analizi tekme sjetio sam se u utakmice s Francuskom na svjetskom prvenstvu 1998. Poveli smo 1:0 i nakon silne euforije u roku odmah dobili dva gola i ispali. Simptom je isti.
A temeljni uzrok tome je u svijesti igrača koja kao da prati kolektivnu svijest malih naroda: golema energija uložena u postignuće cilja ekstremno brzo se troši na euforični trenutak slavlja gdje nestaje kontrole situacije. To se Nijemcima ne može dogoditi, jer oni u glavi imaju film da su prvaci, da su űbermenschi, nadljudi i da ništa nije čudno ako su u polufinalu ili finalu, ta ionako tamo pripadaju. Ljudima koji tako ne razmišljaju događaju se stvari kao našima na terenu: jebote mi smo u polufinalu, uuu, povijesnog li uspjeha, wow….Neeeeeeeeeeeeeeee, i neeeeeee tako razmišljatim nego: Mi smo Hrvati, Bogom dan narod i nama je premalo biti europski prvak, mi smo prvaci galaksije, zweimal űbermenschi, Zweisteini, Vielensteini… i onda se to neće više događati.
Generacija 1998. je također ispala u četvrtfinalu europskog prvenstva 1996. i dvije godine kasnije bila treća na svijetu. Ovu generaciju vodi mudriji trener i po tome su bolji-za dvije godine 2010. u Južnoj Africi Hrvatska će biti svjetski prvak….
sknezev @ 12:45 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
srijeda, lipanj 18, 2008
  „Samo mijena vječna jest!“-reče davno Ovidije, a ja mogu to samo potvrditi. Opažam svijet oko sebe, sve se mijenja. I sva ta vanjska dinamika utječe na mene da mijenjam svoj način izražavanja. Ovih se dana preispitujem, defragmentiram se i odlučujem. Ušao sam u svoj kôd, pregledavam petlje i grananja, i pišem novu verziju koja će bolje iskoristiti procesor koji imam u sebi. U unutarnjoj tišini moje odluke su zaokreti svijesti. Jedan od tih zaokreta možete pratiti ovih dana. Dok mi je vanjski um zabavljen nogometom, unutrašnjost se transformira tako dinamično da osjećam i fizički te potrese kroz pojavu bolesti koje dođu i odu u roku par sati. Još par dana zajebavat ću se nogometom, a onda kreće novi pristup. Razmišljam o odustajanju od blogerijanja, ili u blažoj verziji od preinake stila i sadržaja istog. Na Netu sam prisutan preko deset godina, prošao sam i newse, mailing liste, forume i blogove. Stekao sam nova poznanstva, neka su bila i sudbinska, životna. Kroz svo to moje egzistiranje na Netu vratit ću se serijom napisa, u 3,4,5 nastavaka,  pod zajedničkim imenom: „Bio sam učitelj“. To će biti zadnje što ću pisati u formi objašnjavanja i razmišljanja. Jer, shvatio sam da me malo tko razumije, da kuži ono što sam želio reći. Tako su moja razmišljanja bila samo pisanja nekog mog unutarnjeg Učitelja meni samome, kao neki chanelling za internu uporabu. Često žalostan što me malo tko ili nitko ne razumije, čak sam dvojio u ispravnost napisanog. No, uvidio sam da su moja razmišljanja u stvari moja intima, i da pripadaju meni. To je u stvari onaj interni kôd, moja kombinacija nula i jedinica po kojima živim, moj assembler. Kroz moje pisanje ovdje stekao se dojam među čitateljima da sam kruta i filozofska osoba, racionalist, logičar. I onda kada izađem iz tih okvira i počnem pisati o nogometu, seksu ili ne znam čemu dolazi do možebitnih šokova. Oni koji me poznaju uživo znaju kakav sam, a najvjerodostojniji opis mene dao je jedan dječak, kojeg sam na blogu imenovao kao Zeni: „Ti si uvijek isti, i stalno se smiješ!“, reklo mi je to dijete, dok je imao 8 godina. Na meni se odmah vidi kada nešto nije u redu, svi vide, samo ja ne. A sada sam ja uvidio, dok još nitko nije primijetio. Dosta je bilo, idem do kraja, do samog finala....Pročitao sam sebe, doista djelujem ukočeno, jebote, pišem kao da pišem seminare ili diplomske radnje na faksu. Očito sam fulao što nisam se bolje posvetio učenju i nastavio karijeru na faksu.
Ali, ja bez pisanja ne mogu. Pisat ću, a hoće li to biti non stop javno, razmislit ću. Jednom će biti, u formi knjiga. Razmišljam da i svoje blogerske dane sažmem u pdf izdanje knjige, kategorizirane po temama i sa svim komentarima. Pa tko me volio čitati u tom stilu moći će si to downloadirati. Ja sam ionako sve rekao što sam imao reći, lagano osjećam da se ponavljam u obradi nekih tema, a to mi nije po duši, jer treba biti oriđiđi svaki dan. Ja sam tip učitelja koji nema živaca s ponavljačima. ;)
No, kakav sam ja to bio učitelj i kome pisat ću kako mi dođe, u nastavcima.
sknezev @ 18:20 |Komentiraj | Komentari: 6 | Prikaži komentare
utorak, lipanj 17, 2008
Povijest se ponovo ponavlja, opet Hrvati moraju braniti ugled uljuđene Europe pred turskim zavojevačem, no ovaj put se borba bije na zelenom travnjaku. Hm, kao da se i prije nije klalo po livadama.
U petak, 20.06.2008., Slaven Bilić i njegov jurišni odred imaju priliku da uđu u hrvatsku povijest, da se ti dani s ponosom pričaju djeci. Sjetimo se samo slavne prošlosti i borbe za svoju domovinu, neka to Slavenu bude još jedan moto....

Preneseno iz Wikipedije....


Kad su Turci god. 1453. osvojili Carigrad, papa Kalist III. pozvao je sve kršćanske narode u križarski rat. U kršćanskoj vojsci koja je u srpnju god. 1456. porazila 150 000 turskih vojnika pod Beogradom, sudjelovao je veliki broj Hrvata koje je pokrenuo franjevac Ivan Kapistran. Protuosmanlijski križar i branitelj kršćanstva, fra. Ivan Kapistran (Giovanni da Capestrano) umro je god. 1456. u Iloku, a zbog mnogobrojnih posmrtnih čudesa i viđenja proglašen je svecem.
Protiv višestruko brojčano jačih turskih osvajača, Hrvati su vodili najžešće ratove u 16. stoljeću i 17. stoljeću koja su nazvana kao "duo plorantes saecula Croatiae" ("dva plačuća stoljeća Hrvatske").Naslov "Antemurale Christianitatis" ("predziđe kršćanstva"), koji je dobiven 1519. od pape Lava X., nijebio jedini naslov takvog tipa i on se pojavljuje i u drugih kršćanskih država u sukobu sa Osmanlijama. Većinu obrane financirali su austrijski unutarnji staleži ( otprilike iznad 95%), a obrani granice nije sudjelovao samo hrvatski etnički element, već i "njemački", "mađarski" i, etnicitet kojeg je upitan, "vlaški" čiji su pripadnici uglavnom, ne isključivo!,pripadnici pravoslavne vjeroispovijesti.
U skoro 400 godina dugom ratovanju protiv osmanlijskih osvajača proslavili su se mnogi imenima znani i neznani hrvatski ratnici i junaci. Najpoznatiji među njima bili su: branitelj Zemuna Marko Skoblić kojeg su Turci svezanog bacili pod bijesnog slona jer se nije htio poturčiti i pokloniti turskom caru, ban Petar Berislavić koji je zbog sjajne pobjede kod Dubice na Uni god. 1513. dobio na dar blagoslovljeni mač i klobuk od pape Lava X., senjski kapetan Petar Kružić koji je punih 15 godina branio okruženi Klis, vrhovni kapetan Nikola Jurišić koji je god. 1532. sa samo 700 Hrvata zaustavio 140 000 Sulejmanovih vojnika na njihovom vojnom pohodu za Beč, ban Nikola Šubić Zrinski koji je god. 1542. s 400 Hrvata spasio Peštu od sigurne propasti. Godine 1566. Sulejman II. koji je krenuo s preko 100 000 vojnika osvojiti Beč i potom čitavu Europu, zaustavio je pod Sigetom Nikola Šubić Zrinski s 2 500 hrvatskih ratnika, pri čemu su poslali na drugi svijet preko 30 000 Turaka, a sami su zbog hrabrosti i junačke smrti "ušli u legendu" svjetske ratne i vojne povijesti.
Još neki poznati i slavni ratnici bili su: hrvatski ban Toma Erdödy koji je s hrvatskim ratnicima ostvario sjajnu pobjedu god. 1593. kod Siska koja je ujedno bila prekretnica u ratu Hrvata s Turcima, ban Ivan III. Drašković jedini Hrvat na položaju ugarskog palatina u to vrijeme kojeg su nazvali "defensor Croatiae", ban Nikola Zrinski i ban Petar Zrinski koji su nanijeli velike gubitke turskoj vojsci, ban Ivan Karlović, ban Petar Keglavić, Krsto Frankopan, general Ivan Lenković, kapetan Grgur Orlovčić, ban Matko Talovac, knez Juraj Zrinski, zapovjednik Marko Horvat Stančić, zapovjednik Vid Hallek, ban Petar Erdődy, svećenik Marko Mesić, fra. Luka Ibrišimović i mnogi drugi.
 

************************************************************************************************************





(ovo govore Hrvati iz Bosne kada zaključuju neki posao)

sknezev @ 19:00 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
nedjelja, lipanj 15, 2008

Odluka je pala, glasala je žuja, idemo do Beča, preko Ptuja! Dakle, kakav bi ja to bio navijač kada ne bih živio povijesna vremena. A povijest će se pisati u petak, u Beču, na sam moj rođendan, igrat će se četvrtfinale Eura, jel protiv Čeha il protiv Turaka, nije bitno…. Ma u stvari, bolje s Česima, jer se je s njima lakše naganjati po ulicama Beča, nego s Turcima.

Taj dan krenut će veliki emigraciski val Hrvata, cca 200000 navijača razveselit će austrijske redarstvenike i podarit im priliku da konačno rade za ono za što su osposobljeni.
Ovaj pohod ravan je pohodu kralja Tomislava na obale Drave, i stoga treba biti tamo.
Hvala Bogu što je sutradan subota, da se umorni navijač može naspavati do mile volje, nadam se sretan i zadovoljan.

"Ruksak na pleća, plosku vu žep…“-tako pjevaju sljemenski planinari, a mi ćemo ponijeti sve nužno, i pljosku s šljivom, i limenke, i baklje, i zastave, i dimne, i sendviče, a ne kao oni kvazi navijači, guzonje, koji puni eura sjede na tribinama. Do karata su došli pitaj Boga kako i sad im je nogomet zanimljiv kad igramo s važnim repkama. A gdje su bili kad smo igrali u zadnjih 15 godinama s Ukrajinom, Estonijom, Makedonijom, Maltom, Bugarskom, Bosnom, Srbijom, Irskom, Slovenijom…sjećaju li se toga, ili još nisu bili tada na listi svoje stranke….

Nema veze, da smo mi koji ćemo biti van tribina na stadionu, ionako bi se nešto povijesno dogodilo, neka provokacija ili slično…..
No, nije bitno, iako nije pravedno, u petak ćemo svi biti kao jedni, pa da vidimo kol'ko ih, kol'ko ih je pičkicaaa…..
Guten Tag Österreich, und mach viel Spass mit Kroaten!
sknezev @ 10:59 |Komentiraj | Komentari: 7 | Prikaži komentare
četvrtak, lipanj 12, 2008

Kojim imenom zvati ljubav, kako je opisati, kad sve ono što bi ljubav trebala biti tako je oskrnavljeno i profaniziriano? Znam osobe koje su u ime ljubavi doživjele nepravdu tako da im se na sam spomen te imenice diže kosa na glavi.

Možda je problem u hrvatskom jeziku koji za ljubav ima samo jednu riječ, za razliku od grčkog koji poznaje tri imenice za tri različita nivoa ljubavi: eros, philia i agape.

Eros je čisto fizička privlačnost, ljubav tijela, Philia bi se opisala kao sviđanje, sklonost, i često se ta riječ koristi pri opisu nekih psihičkih pojava. Kada se većina ljudi referira na ljubav upravo misli na Philia pojam. Tako bi se osjećaj u osobi A koja voli osobu B mogao opisati i kao B-philia.

No, ta ljubav je prolaznog, izliječivog karaktera, to je osjećaj jer neki objekt izvan naše psihe uvjetuje ugodno stanje u nama, mi ovisimo o tom stanju, skloni smo tom objektu, uglavnom, ljubav kao takva je  na nivou svih komercijalnih pjesmuljaka raznih žanrova.

Oba ta nivoa ljubavi trebaju voditi do Agape, ljubavi koju pogrešno tumače kao božansku bezuvjetnu ljubav. Kao da je ta ljubav predodređena za bogove i kao da ljudi ne mogu voljeti tako. A možda to onda zbilja nisu više ljudi nego bogovi?

Agape je bezuvjetna ljubav, ljubav kao stanje svijesti i duha, kao stanje bića, kao smisao postojanja. Ta razina je nedohvatljiva bez rušenja granica vlastitog sebstva, odnosno „podrućja“ na kojem definiramo sebe. To je ljubav kroz koju sebe vidimo u drugome, i drugoga u sebi.

To dvoje se tada ponaša kao jedno biće u dva tijela, postoji razumijevanje, poštovanje, usklađenost, poput dva djeteta kojima je zajedničko druženje već igra, a predmet igre ionako nije bitan. Tako i osobama između kojih teče taj nivo komunikacije zajedničko druženje postaje ples stvaranja i rastvaranja, igra postojanja i sklada. Što god da radili uvijek postoji jedno stanje bliskosti i sjedinjenosti, povezanosti, životne pripadnosti, suputništva i kolegijalnosti...

Kako zvati tu ljubav?

Kako zvati ljubav, ne balavih Romea i Julije, nego zrelih Napoleona i Josephine, Roka i Cicibele, Odiseja i Penelope, ili ono dvoje iz one narodne pjesme „Ljubav je vječna i o njoj priče kruže“?

U konačnici je li to uopće ljubav, ili je to nešto više? Kako To zvati?

sknezev @ 08:30 |Komentiraj | Komentari: 9 | Prikaži komentare