povratak odlikaša
U ritmu petice
Blog
ponedjeljak, veljača 20, 2012

Ovih sam dana ponovo gledao trilogiju Matrixa. U prvom dijelu je sve jasno: postoji Matrica računalno generirane i simulirane stvarnosti u koju su ukopčani ljudski umovi dok u pravoj stvarnosti služe kao izvori energije strojevima, odnosno umjetnoj inteligenciji koja je preuzela vlast nad ljudima. Ne znam je li prije u filmovima i književnim djelima postojala ideja virtualne i paralelne stvarnosti ali nakon Matrixa posebno su me dojmili filmovi Egzistenz, The Inception i Mr. Nobody. Onoga čega se bojim jest da ta ideja i nije daleko od moguće realizacije. Ljudi su danas sve više ukopčani na Internet, imaju svoju virtualne profile, aliase, nickove, sasvim druge identitete u računalnom svijetu. Igraju igrice, chataju, pišu a bogtepitaj tko stoji iza žice. U nekoj doglednoj budućnosti vjerojatno će se to izroditi u neku 3D virtualnu stvarnost, komercijalno isplativu, u kojoj će projekcija svijesti na virtualnu osobnost biti još stvarnija. Ili je pak moguć razvoj u smjeru koji je predstavljen u filmu „Surogati“ gdje su vjerne kopije ljudi, u stvari roboti, upravljani u pravoj stvarnosti daljinski iz sobe u kojoj se nalazi prava osoba. Ta osoba preko elektroničkih senzora doživljava sve što doživljava i elektronska kopija te osobe, njezin alias, ali za razliku od virtualne stvarnosti ovaj alias se kreće u fizičkom svijetu. To dotle ide da stvarna osoba gubi pojam o svom pravom identitetu te više ne zna je li polupokretni debeli krmak prikopčan na žice u dnevnoj sobi, ili latino zavodnik u nekom skupom hotelu.

Mistika ili fikcija, ali zamislimo doista da se svijest toliko projicira u virtualnu osobnost u nekom budućem 3D Internetu da ista ta osobnost oživi i počne autonomno funkcionirati. Razvoj događaja je dvojak -  da ta projekcija svojim oživljavanjem ubije izvornu svijest, ili da se izvorna osobnost toliko umanji da fizičko tijelo služi samo kao izvor energije za virtualnu osobnost. A moguće je da ukoliko taj virtualni medij bude imao neki zajednički izvor energije u fizičkom svijetu te fizička tijela više ne budu potrebna? Ovo što pišem više je nalik SF –u nego uvodu onom što želim reći. Bez obzira na SF predložak pretpostavljam da će uvijek biti potreban neki izvor energije iz onog višeg, „realnijeg“ svijeta.

Sad kad se uveo u igru i gradaciju stvarnosti, pitam se što ako je ova naša stvarnost samo niži spektar neke više stvarnosti i ako su naše osobnosti avatari ili aliasi nekih tamo igrača? Živimo li u matrici?

Religije nam o tome govore od kad je ljudi. Ideja o nadilaženju ove stvarnosti pojavila se još kod neandertalaca, ideja o transcendentnom svijetu postoji od kada se u čovjeku pojavila mogućnost apstraktnog mišljenja. I svaki čovjek, bez obzira bio religiozan ili ne, kad dođu životne krize pita se o smislu postojanja. To je naročito znakovito kod starijih ljudi koji se Boga sjete kad im smrt zakuca na vrata. Moj pokojni djed je znao reći za bakice koje idu na misu: „Pod mlade dane kurvice, pod stare dane svetice“. Na žalost je to tako, ljudi se okreću drugoj strani kad zagusti u životu.

I sam taj pokazatelj da nešto ne ide kako treba u životu, da ne ide po našoj volji i predstavi govori o suštinskom nedostatku ovoga svijeta kojeg je Buda sažeo kroz konstataciju „Patnja postoji“ Patnja je odraz  susreta svijesti s ustrojstvom ovoga svijeta. Postoje ljudi koji ne pate?  Kojima sve ide po planu? Postoje, naravno, ali smrt je ista za sve, smrt je taj „final touch“ patnje i naravi ovoga svijeta.

Postoji li izlaz i lijek za tu boleštinu? Dakako da postoji, pa religije ga nude, svaka u svom izlogu. No, jesu li svi proizvodi jednako vrijedni, i je li možda i to dio igre? U Matrixu dolazi Spasitelj, i religije ih imaju, naročito ove zapadne. Na istoku je ponuda malo veća, tamo Spasitelji dolaze kako se koji igrač iskopča iz Matrice. No u Matrixu 2 je skrenuta pozornost da je i taj Neo  - Spasitelj dio igre, i da je njegova uloga dio plana. Zanimljivo, i Isus je često skretao pozornost na neminovnost njegovog poslanja riječima da je pisano tako, da tako treba biti i u tom stilu, kao da je bio kod  Arhitekta koji ga je upoznao s Planom. Ali Arhitekt je u Matrici svijest suprotna ljudskoj, umjetna inteligencija. I Spasitelj se nalazi u jednoj poziciji u kojoj ne zna što će, zbunjen je. Kako se uopće može pobijediti Matrica, ako je i samo njegovo postojanje isplanirano, svaki potez, bio loš ili dobar, dio je igre, u kojoj jedino Arhitekt čini mi se uživa i unapređuje svoj uradak, svoju virtualnu stvarnost. Da ne analiziram dalje sada film, vraćam se na ovu našu matricu pitanjem kako možemo znati što je pravi izbor, kako odabrati i naposljetku možemo li snositi odgovornost za ono što smo odabrali? Iz pozicije aliasa ili avatara nekog višeg igrača, neke više naše svijesti, usudio bih se reći da nismo za ništa odgovorni jer sve naše pogreške dio su stvarnosti u kojoj se nalazimo. Kad smo već stavljeni ovdje možemo li gore odabrati kad je svaki izbor loš izbor? Kao u šahu gdje postoji Zugzwang kada je najbolje ništa ne odabrati, ne povući niti jedan potez. No priroda igre je takva da moraš povući potez i svejedno gubiš. Gubiš jednostavno jer si prihvatio igru u kojoj je protivnik bolji igrač.

Koju god istinu prihvatili, u čiju god igru ušli, gubimo definitivno. Religijski izlog je šaren, još je šareniji izlog spasitelja …

Zanimljiva mi je jedna ideja, opet jedna analogija sa svijetom igara, računala i virtualne stvarnosti. U onom zamišljenom budućem 3D Internetu u projicirani svijet ćemo ulaziti dobrovoljno, više ili manje, a samim ulaskom naša projicirana svijest, ograničena virtualnim avatarom, dobiva i svog neprijatelja! Koga? Pa cijeli medij postaje neprijatelj jer smo ušli u jedan ograničeni alias koji je definiran ustrojstvom svijeta u kojem se nalazi, i ne samo da je alias ograničen, ograničuje se i izvorna svijest u trenutku kada joj je pozornost u virtualnom svijetu. Baš poput snova! Ali kad se čovjek probudi u snu, i kada počne budan sanjati, tada san postaje igra a pravila medija u kojem se svijest nalazi postaju izazov. Surfanje po tim pravilima je surfanje po vlastitoj svijesti jer su od iste građeni. Samim postojanjem, samim prenašanjem svijesti u neki virtualni medij, gradimo isti taj medij i svako ograničenje koje vidimo u „igri“ projekcija je ograničenja vlastite svijesti.

U Matrixu 3 Agent Smith je negativ glavnog junaka, ako je potonji Spasitelj, Smith je sam Sotona. Neo shvaća da je izlazak iz situacije „sjedinjenje“ sa suprotnošću i pobjeda iznutra: ubijajući sebe u Matrici ubija i svog neprijatelja. Preneseno na ovaj svijet, nadilaženjem sebe, simboličkim samoubojstvom nadilazimo i našeg neprijatelja, ovaj svijet i njegova pravila. Postoji li ona trajna pobjeda prije situacije „Game over“ za sada ne znam. Niti u konačnici zašto sam uopće prihvatio igru.

Umjesto kraja citiram završni dijalog iz filma „Mr. Nobody“

 

„Ne možete biti i na jednom i na drugom mjestu u isto vrijeme.“

„Želite li reći da moramo izabrati?“

„Od svih tih života... Koji je...Koji je onaj pravi?“

„Svaki od ovih života je pravi. Svaki put je ispravan put.“

Sve je moglo biti bilo što drugo. A imalo bi upravo jednako značenje. - Tennessee Williams.

Premlad si da bi to znao.“

„Ne možete biti mrtvi i još uvijek biti ovdje. Ne možete ne postojati. Postoji li život nakon smrti?“

„Poslije smrti? Kako možeš biti tako siguran da čak i ti postojiš? Ti ne postojiš. A niti ja. Živimo jedino u mašti devetogodišnjeg djeteta.  Zamislilo nas je devetogodišnje dijete suočeno sa nemogućim izborom.  U šahu, to se zove Zugzwang. Kada je jedini mogući potez ne povući niti jedan potez. Dođi i vidi. To je more. Dijete to rastavlja na dijelove. Nije mu više potrebno. Prije, bilo je nesposobno odabrati, jer nije znalo što će se dogoditi. Sad, kada zna što će se zbiti, ne može odabrati.“

borajski @ 13:00 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
ponedjeljak, veljača 6, 2012
Dovođenje Boga  i glagola radnje spolnog općenja u smislenu rečenicu uobičajeno je vrlo teška psovka, velika uvreda vjernicima i opće narušavanje vlastite slike u javnosti. No, zašto? Tko je tu licemjeran a tko pravednik? Ajmo pogledati neke činjenice, i pokušati analizirati…

Boga neću niti pokušati u ovom tekstu objašnjavati, samo želim naglasiti da u većini religija tom imenicom označavaju smisao postojanja, izvor sveg dobra, ljubavi, i svega pozitivnog. Uglavnom subjekt radnje u psovci je OK tip.

Objekt radnje je proizvoljan.

Glagol radnje, odnosno glagol koji opisuje radnju spolnog općenja je problematičan. Naš narod ima mnoštvo riječi za taj glagol i po tom pogledu rijetko je kreativan u svijetu.  Uglavnom, sve riječi, osim one kulturne, književnog izričaja, su bezobrazne, ponižavajuće i ako je nekome stalo do ugleda neće ih koristiti u društvu. No, zašto bi prcanje ili fukanje, seksanje ili jebanje, bilo više uvredljivo od vođenja ljubavi? A-ha, pretpostavlja se da elementa ljubavi nema u bezobraznim glagolima i da se sve svodi na puko fizičko doživljavanje odnosa dviju osoba te ih se svodi na razinu animalnosti. No dobro, i što je i tu loše?

Zar je seksanje bezobraznije od vođenja ljubavi? A jebačina? Uuuu, kak' sam ja prostak!

Mislim da i u najbezobraznijoj varijanti mora postojati element ljubavi, nekog voljnog pristanka odnosa obje osobe a to što je nekome jebanje bezobraznije od vođenja ljubavi jest njegov problem i sve se svodi na situaciju i okruženje gdje ćemo koristiti koju riječ.

No, Bog i vođenje ljubavi? Auuu, koji sam ja sada bogohulnik, dovoditi Boga i seks u zajedničku konotaciju. Pa seks nema veze s duhovnošću. Nema, kod idiotskog kršćanskog tumačenja religijje, no u istočnim religijama seks uopće nije taboo tema i posve je normalna odrednica života. Tamo se ne gori u paklu ako se netko s nekim pojebe. Beep!

Seks je izraz ljubavi, kakve god, sve ovisi o partnerima u toj igri. A u ovom slučaju spominjanje Boga kao jednog partnera koji je izvor svekolike ljubavi  ne može biti loše. Spajanje seksom na sam izvor ljubavi nikako ne može biti loše. Ili pak može? E, to ovisi kako vidite Boga, sebe i seksualnost.

borajski @ 16:37 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare

Što je to u stvari napredak i evolucija? Što predstavljaju te riječi u pogledu čovjeka kao bića čija sfera egzistencije obuhvaća ne samo fizičko nego i psihičko, duhovno i društveno polje postojanja? 

Što se tiče društvene sfere postojanja što znači ta famozna riječ rasta, gospodarskog rasta odnosno zaustavljanja rasta pa pada, drugim riječima recesije? 

Retorički postavljam ova pitanja jer sam skoro cijeli život bombardiran raznim parolama na te teme. 

Polazim od čovjeka kao jedinke sa svojim potrebama. Potrebama koje obuhvaćaju one nužne biološke potrebe, psihološke potrebe, socijalne i ine. U tom smislu postavlja se pitanje granice tih potreba, dokle seže granica mjere do koje nam nešto treba.Možemo li više i više jesti, piti, spolno općiti? Možemo li više i više posjedovati, kupovati, družiti se, biti prihvaćani u društvu?

Sve ima svoju granicu, svatko ima svoju granicu, osim onoga što zovemo ego. Po pitanju ega nikad čovjeku dosta ičega. I tu počinje igra, natjecanje, borba. Tu nastaje ona potreba koja nema granica, potreba koju zovemo još i još, više i više. Ne u smislu olimpijskog'citius, altius, fortius' nego u smislu prenesenog darvinizma savane na društvene mehanizme. Jest da nam je to utkano u gene, jest da se time izlučuje najbolje genetski materijal iz čovjeka i stvara nova baza za još uspješniju vrstu, za novi skok u evoluciji. No, s kojim razlogom? Koji je cilj svega toga?  

Čovjek želi znati,nešto ga vuče naprijed i definira različitim od životinje. Istina jest na žalost da su takvi rijetki koji su uistinu nadišli sve zamke genetskog uvjetovanja i doista djeluju iz jedne osnove nepoznate ostalim pripadnicima ljudskog roda, ali ipak, u globalu, možda sam po tom pitanju pretjerani optimist, postoji neka 'sila' koja vuče čovjeka naprijed. Ta apstraktna sila je ono što ga vodi u evoluciji, ono čime nadilazi sve darvinizme i ostale možebitne evolucijske mehanizme. Nadilaženje sila prirode, genetskog uvjetovanja i sila koje bi priječile čovjeka da nadiđe svoju uvjetovanost na Zemlji odlika je ljudske vrste. Stoga jedino čovjek stvara apstraknu misao, ideju o transcendenciji koju i ostvaruje. Ne govorim ovjde o institucionaliziranim religijama nego o istinskom ostvarenju transcendentnog u pojedincu.

Naposljetku, što takav pojedinac predstavlja u društvu i kako se on odnosi prema svijetu i njegovim mehanizmima koje je nadišao, kakvi su njegovi geni koje bi trebao prenijeti na vrstu, je li se njegova genetska struktura promijenila da bi se začela nova vrsta nadljudi? Mislim da ne, mislim da je putokaz upravo u suprotnom smjeru-u odbacivanju svih tih trivijala i iskoraku u novu sferu postojanja. Stoga, i svi takvi pojedinci kroz povijest nemaju potomke. 

Dakle, očito je da pojmovi evolucija i napredak nemaju svoju osnovu u genetici niti smiju iz nje izvirati. Bilo kakvo zagovaranje socijalnog darvinizma na genetskoj osnovi rađa neku modernu eugeniku, elitistički genetsko odabrano društvo.  

Napredak, evolucija i rast trebaju polaziti od pojedinca i proizlaziti iz njegovog puta ka ostvarenju čovjeka kao osobe. Ne iz zadovoljenja potreba njegovog ega koji je danas pokretačka sila zapadnog kapitalizma, u stvari cijelog svijeta. Globalno, potrebno je redefiniranje principa svjetske ekonomije, na neki način rečeno, produhovljenje ekonomije, iako ne volim rabiti tu otrcanju riječ produhovljenje. U sadašnjoj konstelaciji snaga to se neće dogoditi. Svjetske događaje pokreće revolucija a ne evolucija. I ona će se dogoditi kada se cijela svjetska ekonomija uruši. 

Onaj iskonski plamen te revolucije vidi se u odnosu pojedinca prema poslu. Bez obzira na primanja, bez obzira na nacionalnu i gospodarsku pozadinu, svi su radnici isti, svi su isto nezadovoljni. Jer, radnik nije stroj, nija najamno sredstvo, nego živo biće koje se kroz posao ne ostvaruje, umjesto da se ostvaruje. Bez obzira koliko radno mjesto bilo sofisticirano ili pojednostavljeno, radnik definitivno ne ostvaruje sebe, otuđen je od plodova svog rada, kako je to još Marx rekao. Umjesto da radi za sebe, radi za poslodavca, za ambicije njegovog ega, za ono što treba nadići, radi za onu silu kojoj se protivi cijela ljudska evolucija.  

Koji je izlaz, rješenje ove situacije? Iskreno, ne znam, nemam još model, mogu samo hipotetski govoriti. Možda je rješenje u modelu da svaki pojedinac, radnik, bude ujedno i poduzetnik, da sam kreira sebi posao i tržište. A konkurencija? Hoće li u sukobu s konkurentima opet doći do aktiviranja čovjeka lovca gdje netko postaje lovac a netko lovina? Jamačno hoće, ako se i dva pojedinca nađu s istom ponudom. Tada će jedan biti looser, to je neminovno. I opet će doći do otuđenja i nezadovoljstva. Očito je rješenje da svatko bude svoj brand, svoj proizvod, da svatko prodaje sebe, i u tome da bude originalan. Naravno, ukoliko nije nekakav čovjek klon, robot koji samo prolazi kroz život.

Ako jest, tada će se dogoditi pritisak onih sila koje izviru iz ljudske težnje ka nadilaženju evolucije i doći do oblikovanja pojedinca, ili propasti u konačnici. To bi bio u stvari istinski darvinizam ali na zasnovan na jednom drugom načelu, a ne na genetskom

 

borajski @ 14:04 |Komentiraj | Komentari: 0
srijeda, prosinac 15, 2010

Budući da je ovaj blog u poslijednje vrijeme neaktivan želim čitatelje obavijestiti da sam svoje pisanje nastavio na web stranicama: http://www.vitalnes.hr/tantra

borajski @ 21:49 |Komentiraj | Komentari: 11 | Prikaži komentare